Politics
Nesretna godina nikad ne dolazi sama
Ova je godina doista imala dobre šanse biti sretnom u potpunijem smislu te riječi od onoga koji je predmetom uobičajene novogodišnje čestitke. Najzaslužnija za to je nesumnjivo stara godina. Što zbog nesreće koja je zahvatila čitav svijet, što zbog nepogoda koje su se dodatno sručile na nejaka, ali žilava pleća nevelikog hrvatskog naroda, poprilično je snizila kriterije sreće, odškrinuvši vrata skromnosti i poniznosti, pobrinuvši se da ljudi više cijene ono što olako podrazumijevaju da im je dano – imovina, zdravlje i život – a nestaje u trenu.
Poslije dva, evo i trećeg nevidljivog neprijatelja
I kad se već pomalo počelo nazirati svjetlo na kraju tunelu u obrani i sanaciji štete uslijed djelovanja dva nevidljiva neprijatelja, virusa i potresa, nastupio je novi šok i nevjerica. Već uobičajenu crnu statistiku najluđe noći, mahom ispunjenu stradavanjima u prometu, neviđenim je razmjerom upotpunio treći nevidljivi neprijatelj. Uze 8 života na pragu života i ostavi za sobom tupi muk, iz kojeg jednako tupo odzvanja pitanje – kako je moguće da u tišini ode više ljudi nego uz onaj gromoglasni tresak što rastvori nebo i zemlju?
Ne kao tema za besmisleno natjecanje tko je više stradao i koju je minutu dnevnika kojoj nesreći trebalo posvetiti, što je jednako nepotrebno i razorno kao gloženje oko iznosa novčanih sredstava kojeg je koji grad trebao dobiti. Jer ma koliko se HTV punih 15 godina maćehinski odnosio prema Hrvatima u BiH, postavivši ih na ljestvici prioriteta ispod Eskima i pingvina, nepošteno bi bilo zanemariti vidno poboljšanje zadnjih nekoliko godina, koliko god još stanje bilo daleko od toga kako priliči tretirati vlastiti narod. Tim više što urednički kolegij javne televizije ovaj put nije pogriješio. Naime, u trpkim danima po razornom potresu razumno je fokus javnosti zadržati na katastrofi koja još uvijek traje, i mobilizirati ljude oko pomoći brojnima koji pate od njezinih posljedica, kojima u ovo zlo doba godine žurno treba osigurati elementarne potrebe, hranu i krov nad glavom. Ali i spriječiti izgledne nove teške nepogode kojima je potres širom otvorio vrata, poput poplava zbog oštećenih nasipa. K tome je sablažnjavanje nad (ne)primjerenom minutom emitiranja u konačnici ipak korektnog priloga HTV-a nezasluženo zasjenilo degutantan, podrugljiv, upravo feralovski prikaz pogibije posuške mladosti u režiji splitske „Slobodanke“, zbog kojega se ta maligna medijska tvorba navodno čak i ispričala. Kao da je time izbrisan zloduh koji njome vlada, zloduh koji podnosi samo crvena krvna zrnca, dok na bijela, pogotovo ako su prva slijeva, reagira upravo alergijski.
Mudrije je usmjeriti pritisak u pravome smjeru nego podleći napasti nepravednog ogorčenja i od prijatelja praviti neprijatelja. Osim toga, te tugovanja za izgubljenim životima, izražavanja blizine pogođenima i molitve za njih, glede posuške tragedije nije moguće učiniti više ništa. Ništa osim zapitati se što napraviti da takvih nezapamćenih tragedija bude manje. Možda je dobar put osvijestiti kako pravila, bila riječ o prometnima, o epidemiološkim mjerama, ili, pak, o standardima stambene infrastrukture ne služe kako bi ih se zaobilazilo, još manje da bi ih se poštovalo radi njih samih, nego kako bi se spriječila šteta i pojedincima i zajednici. Svaki put kad zaobilazeći pravila sami prođemo netaknuti sijemo klicu tuđe tragedije i zabijamo čavao u doživotni križ bližnjemu. Nehaj nije najbolji prijatelj, a uz to je i grijeh propustom, kao što je poticanje na nehaj grijeh riječju. Svijest o tome, poglavito u Hercegovini, gdje često ne bude manje važno za koliko si stigao od toga jesi li uopće stigao, najblaže rečeno nije na najvišem nivou. Kad te svijesti nema, nezapamćene tragedije budu manje posljedicom nekog velikog protoka vremena, a više kratkog pamćenja. Podizati svijest nije lako, budući pritom obično pomažu tek nepopularne mjere, puno je lakše držati utješne, uhu ugodne visokomoralne prodike. Zato je velika zadaća za ljude od ugleda u narodu iznaći hrabrosti suočiti se s tim, makar djelovali i kontra pretežite narodne volje, pa i pod cijenu da ih se ne pamti po dobru.
Miloradova apotekarska vaga
Gdje su nesreće, tu su i njihovi nezaobilazni pratitelji – moralni propovjednici i drugi profiteri. Tako Milorad Pupovac na pitanje Tanjuga, srpske državne izvještajne agencije – ima li među žrtvama potresa i Srba? – nije odgovorio primjereno osobi takve inteligencije i političkog iskustva. Mogao je, primjerice, reći kako među žrtvama ima i Srba i Hrvata te da u ovoj zajedničkoj nesreći, gdje je pomoć potrebna i jednima i drugima, tko je tko i kojih je koliko ne može biti u prvom planu. No, iz nekog razloga Pupovac je osjetio potrebu apotekarskom vagom žrtvama pedantno izmjeriti krvna zrnca, ustvrdivši kako je među njima dvoje Srba i jedna djevojčica iz miješanog braka. Minucioznoj preciznosti nedostajala je tek podvučena crta i zaključak kako Srbi, uzevši u obzir i napola „prepiljenu“ djevojčicu, čine 35,71% smrtno stradalih u potresu. Ipak, ono najgore u Pupovčevoj izjavi mediji u Hrvatskoj su složno izostavili iz svojih izvješća (što je ujedno pouzdan znak da je upravo to najvažnije). Ali zato profesionalnije im kolege u Srbiji nisu. Naime, Pupovac je naizgled ničim izazvan suhoparnim administrativnim rječnikom potanko klasificirao i Hrvate poginule u potresom najpogođenijem selu Majske Poljane, podijelivši ih na dva naseljena iz BiH, te jednog iz ostalih dijelova Hrvatske. Na stranu sad gramatička nepreciznost koja Pupovcu, uzevši u obzir njegovu užu struku, ne služi na čast. Jer kako jedna osoba može biti iz više krajeva? Bit je ovoga seciranja u nevješto prikrivenoj poruci – mi smo prvi došli u Majske Poljane, koje su bile etnički čiste sve dok tu idilu nisu poremetili neki dotepenci. Mada, kad bi se malo jače rastegnuo povijesni metar, i propitkivalo se tko je gdje prvi došao, veliko je pitanje bi li to ispalo baš tako povoljno za nacionalnu manjinu koju Pupovac predstavlja. Ako on sâm oko toga ima nekih dvojbi, neka pita Stipu Mesića. Autor prispodobe o Pupovčevu narodu, zemlji i opancima će ga o tomu sigurno rado poučiti.
Možda je Pupovca na matematičke akrobacije nadahnula činjenica što upravo iz Majskih Poljana potječu Bobek i Vukas hrvatske matematike, Đuro i Svetozar Kurepa. Oni, doduše, baš i nisu poznati široj javnosti. Ne zato što su bili Srbi, nego zato što matematičari i inače nisu baš neki „celebrityji“, čak i u okviru znanstvene a kamoli šire zajednice. I dok detaljizira oko nacionalne strukture žrtava potresa, Pupovac je znatno sramežljiviji kad je posrijedi nacionalnost 60-godišnjaka iz Vrbovskog, koji je uhićen nakon što je netom poslije potresa putem društvenih mreža širio vrlo uznemirujuće lažne vijesti. Kako ga o tome nitko ništa ne pita, o boji krvnih zrnaca osobe koja nakon 30 godina hrvatske države koristi izraze poput „izvinite“ i „kometa“, k tome iz mjesta s trećinom srpskoga stanovništva, može se tek nagađati. Mada, koga bi iznenadilo kad bi se ona u dlaku podudarala s onom „Slobodankinog“ eksperta za nesreće koji je požurio ismijati smrt posuške mladosti, a, eto, igrom slučaja prezime dijeli s Biljanom Plavšić. Pupovac je još sramežljiviji kad je u pitanju etnička pripadnost počinitelja zla nad ljudima pogrešnih krvnih zrnaca na Banovini početkom devedesetih, i materijalno i ljudskim životima mjereno daleko većega od ovoga zla, ma koliko se trenutno zlo po naravi uvijek činilo najgorim. Pritom, kad se već toliko srami, Pupovac uopće i ne mora spominjati Srbe iz Hrvatske. Dovoljno je tek da se prisjeti sunarodnjaka koji su se tada doklatili iz BiH i Srbije, ne da bi živjeli u suživotu s Hrvatima, nego da bi ih potjerali. Njihov obol u odlasku Srba iz Majskih Poljana, a i šire, nije malen. Pa gukni golube! Ovako ti ne preostaje drugo nego čuditi se što hrvatski branitelji i danas pomažu u selima sa srpskim stanovništvom. Manje bi se čudio da se nisi suviše usredotočio na pojedine nečasne ili nerazjašnjene iznimke devedesetih pa ti je promaklo da su oni to isto činili i poslije Bljeska i Oluje.
Moralni profiteri na djelu
Kakav je takav je, a na riječima je prilično otrovan i zajedljiv, Pupovac svojim glasom u Saboru ipak podržava rad hrvatskih institucija u svim krizama koje su Hrvatsku pogodile u prošloj godini. Od njega, eto, bar neka, i to ne tako mala korist. Dotle Hrvatskoj balvane pod noge podmeću neki drugi, oni koji čine totalnu štetu i kad su im namjere dobre i kad su zle.
Jer kako nego štetočinama nazvati one navodno plemenite smutljivce, koji su na dan najjačeg potresa toliko željeli pomoći da su zakrčili cestu onemogućivši državnim službama i organizacijama, od hitne pomoći do Crvenog križa, pristup unesrećenima? Bez ikakvih potrebnih znanja i vještina o prioritetnim aktivnostima (spašavanje ispod ruševina, pokrivanje krova, upravljanje bagerom), bez kaciga, ikakve opreme i alata, a da su kojim slučajem i došli opremljeni, teoretski su mogli pripomoći samo u raščišćavanju, u tom času nipošto ne prijeko potrebnom poslu. Svojim su dolaskom samo dodatno opteretili odgovorne, koji su, pored elementarnom nepogodom traumatiziranog lokalnog pučanstva, i o njima trebali voditi brigu. No, te se štetočine, napose one iz navijačkog miljea mlađih generacija urbanog profila, tu naravno ne potpadaju navijački veterani mahom iz provincije, navijače koji navijaju protiv navodno voljenog im kluba, a nerijetko i protiv hrvatske reprezentacije („dabogda sve izgubili“), tvrdokorne u borbi protiv svega uspješnoga u Hrvatskoj, iz nekog čudnovatog razloga medijski divinizira.
Jedan napravi nešto dobro pa to onda reflektorima osvijetli svekoliki medijski intelektualni proletarijat, pritom se iščuđavajući k’o picek glisti što razularene horde bez ikakve opreme mogu sjesti u auta i doći od Zagreba do Petrinje brže od opremljenih profesionalnih postrojbi s pratećom teškom mehanizacijom. To što njih 1500 radi kaos dovodeći u pogibelj i sebe i druge, uredno se, kao nezgodan komadićak Pupovčeve izjave, prikrije. Od te fukare koja je na dan potresa (avan)turistički prva došla u Petrinju i prva razgulila iz nje, ne će ih ni 5% doći kad dođe na red ono u čemu bi doista mogli pomoći. A zašto i bi? Ta nije li začudno povjeriti dovođenje u red onima kojima je „core business“ pravljenje nereda?
Uz spomenute „navijače“ besramnim se moralnim profiterstvom ističu i sitni politikanti, eto, baš oni ne tako nevidljivim nitima PR agencije „Grizli“ povezani s politički instrumentaliziranim „navijačkim“ krugovima, nadaleko znani metkovsko-sinjski mućkaroši. Pohitali ti lovci u mutnom dovesti kombi s pomoći za stradale iz dva razloga. Prvo, kako bi se kao uvaženi saborski zastupnici pojavili na televiziji u ulozi humanitaraca, a drugo kako bi ukazali kako državne institucije i službe ne funkcioniraju pa, eto, oni sad moraju izdaleka dovoziti pomoć. Usput su još dometnuli kako moraju hitno natrag jer drugi kombi čeka već pun. E, sad, ili nitko, osim dotičnih saborskih zastupnika, u Metkoviću i Sinju ne zna voziti kombi (jer u tako urgentnim okolnostima bitno je valjda da pomoć što prije stigne, pa čemu onda čekati povratak dičnih saborskih zastupnika?), ili pomoć i nije pomoć, a dobrota nije dobrota, ako ju ne snimi i prikaže TV. Jer kakva je to pomoć ako se ne ušićari barem poneki politički bod?
No, sitni kokošari iz dalmatinskog zaleđa, ti prodavači magle i himbene solidarnosti sve kako bi sebe izdigli iznad državnih institucija i službi, u svojoj su konkretnosti čak donekle i simpatični usporedi li ih se s onima koji se skanjuju uprljati ruke bilo kakvom konkretnošću. Tako oni koje je narod na izborima odložio u kontejnere (nipošto ne namijenjene stanovanju) sad koriste metež poslije neviđene katastrofe kako bi širili lažne vijesti o kontejnerima, koji mogu poslužiti kao zamjenski stambeni objekti za unesrećene, pozivajući se na kojekakve neimenovane visoke izvore. A da nije riječ o onom visokom izvoru kojega su instalirali na Pantovčak, a koji je, dok je još stolovao u Banskim dvorima, nerijetko puštao balone u javnost predstavljajući se upravo visokim izvorom? Sumnju dodatno pojačava činjenica da je na istu temu pilio i njegov ministar unutarnjih poslova.
Solidarno protiv Crvenog križa
Kad tako lijeva noga u desnoj cipeli, kako li će tek lijeva noga u lijevoj cipeli, nemjerljivo podmukliji rušitelji hrvatskih državnih institucija, s puno duljim stažem u tom poslu? Za njih bi se moglo reći – pod suncem ništa nova. U tili čas Crveni križ je pretvoren u zločinačku organizaciju kalibra Stožera civilne zaštite. Onako kako su podrivani branitelji u Domovinskom ratu, kako se zbunjuje svekoliko hrvatsko pučanstvo u aktualnoj borbi protiv smrtonosne zaraze, tako je sad i Crveni križ, na prvoj crti obrane od posljedica potresa, suočen sa širenjem lažnih vijesti i odvlačenjem pozornosti od bitnoga, uz neizostavno sumnjičenje na kriminal.
Medijski barjaktar dirigirane hajke na Crveni križ je, kakva li iznenađenja, portal koji dijeli naziv sa studentskom ispravom, inače u vlasništvu prononsiranog kriminalca, velikog borca protiv korupcije u drugih, koji je zbog korumpiranja većeg broja studenata fiktivnim poslovima u iznosu od 200 tisuća kuna kako bi s pajdašicom pobrao vrhnje i prisvojio ciglih 2,8 milijuna kuna, osuđen na najtežu mu kaznu – rad za opće dobro. Pa sad ta moralna horizontala viče – drž’te lopova! Kako prozirno! I još prozirnije, nasuprot navodno do srži korumpiranom Crvenom križu dotični nudi alternativu u poštenoj, pravednoj i nadasve transparentnoj organizaciji – Solidarna – zakladi za ljudska prava i solidarnost. A tako uzvišene vrijednosti mogu garantirati samo njezini vrli zakladnici, plejada mahom dobro poznatih pregalaca udruženog društveno-političkog nerada – Tomislav Tomašević, Vesna Teršelič, Nadežda Čačinovič, Urša Raukar, Vili Matula, Gordan Bosanac, Sandra Benčić, Nenad Zakošek, Sanja Sarnavka, Marina Škrabalo, Dražen Lalić,… Uz bok tim moralnim gromadama, među kojima neke odnedavno više ne žive samo od državne i ine milostinje, nego i od saborske plaće, stoje i filantropska udruženja: Građanski odbor za ljudska prava, Centar za mirovne studije, Dokumenta- Centar za suočavanje s prošlošću, GONG,… Konačno, pljuckajući po Crvenom križu, potporu tom društvancu, očito već duboko u predizbornoj kampanji za predstojeće lokalne izbore, uputio je glavom, bradom i iskrivljenim vratom i sâm Fređa Matić.
Već i površan pogled na ovaj „dream team“ govori dvije stvari. Prvo, da im strukturu krvnih zrnaca nije moguće izmjeriti čak ni Pupovčevom apotekarskom vagom. I drugo, tkogod nije kadar osobno pripomoći na licu mjesta, koristeći se svojim poduzetničkim potencijalom, znanjima i vještinama, doveden je pred svršen čin. Nema druge nego da odmah pohrli uplatiti Crvenom križu. Napokon, Crveni križ, iako nipošto nije savršen kao što to nije ništa ljudsko, kao organizirani oblik pomoći sigurno ima najpotpuniji uvid u situaciju na terenu, što jamči raspodjelu financijskih i materijalnih dobara barem približnu pravednoj. Alternativa je zaobilaženje institucija i izravno darivanje stradalnicima koje su izabrali mediji, osvijetlivši ih javnosti, što će razborit čovjek ipak uzeti sa zrnom sumnje, tim više što se tako širi nepovjerenje u procjenu državnih službi i institucija. Uostalom, koliko su mediji za to mjerodavni, to se već dosad i bez pretjeranog napora moglo naučiti.
Četvrti jahač apokalipse
Možda najbizarniji medijski pothvat svakako je vezan uz tretman glinskog gradonačelnika i dogradonačelnice. I dok je gradonačelnik sve vrijeme uz narod na terenu, mediji mu se rugaju da je nestao. Dotle dogradonačelnicu koja ne silazi s medijskih pozornica pretvaraju u super-junakinju. Što zaključiti nego da u naopaku medijsku svijetu postoji tek virtualna stvarnost. Tko se usudi djelovati u stvarnoj stvarnosti, smatra se nestalim. Mada bi malo koga tko poznaje mentalno stanje ovdašnjih medija, začudilo da je ova perverzna akcija motivirana različitim krvnim zrncima glinskoga gradonačelnika i dogradonačelnice. U prvoga nepodobnih, u potonje podobnih. Kao u dobra, stara vremena!
Uz Crveni križ, na meti kritika fudbalera i timova medijskih i inih trutina našao se pomoćnik ministra unutarnjih poslova i ravnatelj Civilne zaštite, Damir Trut, izabran za medijsko iživljavanje moguće i zbog prezimena zahvalnog za ismijavanje, pri čemu mu krvna zrnca zacijelo ne predstavljaju olakotnu okolnost. On je, kako ushićeno izvješćuje „Slobodankin“ tek mrvu manje zlobni jutarnji pobratim, obmanuo javnost izjavivši da je jedan naknadni potres bio snage 4,7, a nije, nego je bio samo 4,2 po Richteru. Vau, zbilja strašno! Dotle se posestrima „Slobodanka“ listom čudi što Trut ima čiste čizme. Pa kakve su za rata bile čizme generala u stožeru?
No, što ima čudno u tome što oni koji su ismijavali hrvatske generale u ratu i poraću sad jednako tako postupaju s generalima u miru? To je u najmanju ruku jednako čudno kao kad se oni, koji su s podrumskih visina promatrali žrtvu Hercegovaca u ratu, da bi potom u poraću na njih gledali svisoka, sad izruguju tragediji hercegovačke mladosti u miru. S druge strane, kad ne bi bili na tapeti, kako bi se najbolje uopće i prepoznalo? Srećom, prepoznaje se i one druge. Pored tri nevidljiva neprijatelja koja su, što prošle, što ove godine, unesrećila Hrvate, njihov najrazorniji neprijatelj, četvrti jahač apokalipse, je itekako vidljiv, ma koliko proziran bio. Uživa udobno sklupčan u nevladinim njedrima hrvatske države.
Grgur S.
