Kultura
Zdravka Babic “Gledam sa Crkvine zalazak sunca,……..
JOVANU DUČIĆU
Gledam sa Crkvine zalazak sunca,
Trebišnjica svijetli od večernjeg žara,
čini mi se čujem akorde tvog srca
vidim Tvoju sjenu iza četinara.
Ustani pjesniče…
I večeri ove jablanovi šume
mirišu ruže, trava puna rose,
a ona…
blijeda kao čežnja, nepoznata žena
ogleda u rijeci noge bose,
hladnih usnica još tebe čeka,
da joj stihom mrsiš zlatne kose.
Ili joj u miraz ostavila majka
da joj jecaj čuva tvog refrena sjena,
ili je opila Poezije bajka,
il’ bila je zvijezda
a sada je žena…
Kad zora zarudi,
kao nimfa bludi,
pa te traži u pjesniku svakom,
da je kitiš pjesmom kao makom.
U njima te nikad naći neće!
Ustani pjesniče!
Jedna žena, čeka refren sreće.
U Hercegovačkoj Gračanici
dok tiho zvone nebeska zvona,
mirna kao mramor, hladna kao sjena,
pali svijeću ona…
Tebi…
što si kamen pretvorio u znamen.
Pogledaj pjesniče,
još niču zvijezde…
A ona,
leži u postelji od lavande,
priča sa bulbulima
i krije tajnu u grudima.
Zdravka Babic
 |
O
|
Continue Reading
