“ZnaÅ¡, svaki tjedan umre po jedan branitelj ili braniteljica. Nekako je najteže sluÅ¡ati poÄasnu paljbu… to ubija… ptice se razlete, jedan dio duÅ¡e ponovno umre i ode gore… “, napisala je mrtvom suprugu Tanja Polić Marković.
Autor vrlo potresnog pisma svom mrtvom suprugu je ratna fotoreporterka i udovica zagrebaÄkog branitelja Vukovara gospoÄ‘a Tanja Polić Marković:
“Nisam ti dugo pisala, dugo. Oprosti.
Nisam ti mogla pisati jer nisam naÅ¡la snage u sebi opisati ti sve borbe koje imam ovdje na ovome svijetu, dolini suza, dolini u kojoj ne samo da se nije niÅ¡ta poboljÅ¡alo, nego je sve gore i gore. Oprosti za to. ZnaÅ¡, svaki tjedan umre po jedan branitelj ili braniteljica. Tužno je Å¡to si mnogi od njih sami oduzmu život, tužno je što ispraćamo sami sebe svakim takvim sprovodom. Sve je teže saginjati se i polagati svijeće, bacati zemlju… Nekako je najteže sluÅ¡ati poÄasnu paljbu… to ubija… ptice se razlete, jedan dio duÅ¡e ponovno umre i ode gore… U stvari kad malo bolje razmislim, mi se nikada i nismo razdvojili, jer svaki tjedan dio duÅ¡e nas sa ovoga tjedna ode gore k tebi. ZnaÅ¡, dajem sve od sebe, svi mi ovdje dajemo sve od sebe, ali pitam se koliko joÅ¡ imamo snage? Puno ti dugujemo, vjeruj dajemo sve od sebe.
Ima tako nekih dana kada se pitam ima li kraja? Puno puta se pitam ima li smisla? Onda vidim zamotanu zastavu, onakvu kakvu i ja imam, onu naÅ¡u najljepÅ¡u hrvatsku, neke blijede drhtave ruke koje ju primaju i prinose srcu, naslanjaju na otvorenu ranu i tada znam –  nema odustajanja. Dugujemo ti to. Nisam ti dugo pisala, ali znaÅ¡, oni batinama ubijaju branitelje, one koji su bili klinci kad je bio rat. ZnaÅ¡, onog istog koji je kao i ti i mnogi drugi, bio u srpskom logoru. Kao da to nije bilo dovoljno…tebi to ne trebam pisati, ti si bio 9 mjeseci… Onda su ga ovdje ubili, u tzv. miru. Ma znaÅ¡ ga sigurno, Darko PajiÄić, naÅ¡ branitelj. DeÄko iz voljenog nam Vukovara, grada koji joÅ¡ krvari, grada u kojem rat nikako da prestane. Dugo ti nisam pisala, jer bilo me je sram… Kako sam ti mogla napisati da su tvoje kosti u zemlji  koju si stvarao, a u kojoj nasilno uvode ćirilicu. Onu istu kojom su bili ispisani tenkovi, mine, granate, avioni…onu kojom su nas gaÄ‘ali, ubijali… Onu istu pod kojom su klali, muÄili, silovali, masakrirali, pjevajući ubijali djecu i starce… Ti to znaÅ¡, bio si u Vukovaru…
Kako sam ti mogla napisati da po cijeloj Hrvatskoj ponižavaju hrvatske branitelje, tvoje suborce, da po cijeloj Lijepoj naÅ¡oj muÄe 100%-tne  invalide… vrijeÄ‘aju ih da imaju noge, da mogu hodati, da imaju hrpu love…? Kako sam ti mogla napisati da Vukovarom hodaju sasvim slobodno i zaÅ¡tićeno oni koji su silovali, koji su odvezli ranjenike iz bolnice i pobili na OvÄari zajedno sa medicinskim osobljem? Kako sam ti mogla napisati da u državnim službama rade oni isti Äetnici kojima si morao predati oružje…? Kako sam ti mogla napisati da nas udovice, majke, oÄeve i djecu ponižavaju, vrijeÄ‘aju i mjere nam koliÄinu boli, veliÄinu naÅ¡ih rana, dubinu, njihov vijek trajanja?
Nisam ti dugo pisala… Nisam i joÅ¡ mi je teÅ¡ko, ali znaÅ¡, u zemlji koju si stvarao, progone i na silu zatvaraju po zatvorima – u izmiÅ¡ljenim procesima, samo da se udovolji onim srboÄetniÄkim marvama, jer eto to je demokracija, napredak… Na nas Å¡alju interventnu policiju, Äak i djecu branitelja zaposlenih u policiji, to da valjda interveniraju nad svojim preživjelim roditeljima i njihovim suborcima… Onda  šalju branitelje na branitelje, jer Å¡to će, ljudi nemaju kruha, pod kreditima su… paradoksalna situacija… No u posebnim prigodama SabadoÅ¡i – oni batinaju, puste te da se guÅ¡iÅ¡ u vlastitoj krvi, a onda budu nagraÄ‘eni.
Najgore od svega je to, Å¡to ih mi kao porezni obveznici plaćamo. Vlast sustavno i bezoÄno laže, krade, mulja, uruÅ¡ava sve Å¡to je krvlju obranjeno i stvoreno. Nisam ti dugo pisala, ali najgore mi je kada kažu da je naÅ¡ sveti obrambeni rat bio graÄ‘anski!!!!! Eto, sad sam jedva napisala ovu strahotu. Pa ja znam da si otiÅ¡ao iz Zagreba u Vukovar, dragovoljno, ja znam da si bio u logoru, ja znam… JA ZNAM… Kako sam ti mogla napisati da si mrtav, da sam mrtva – zbog vražjeg im graÄ‘anskog rata. Napali su naÅ¡e invalide, znaÅ¡ one najteže, a znaÅ¡ li gdje? U crkvi!!!! Nema niÄega svetoga toj “graÄ‘anskoj†kopiladiji.
Dva puta si ispraćen sa Krunicom, jednom u rat, drugi puta u grob, a oni pljuju i gaze po tome. OvÄara je puna Krunica koje vape. Nitko nije odgovarao. Umorna sam od umiranja, umorna sam od smrti, od bolesti, od tuge. Od sprovoda, od crne zemlje u dlanovima, od gledanja blijedih, drhtavih ruku koje primaju zastavu. Od paljenja svijeća, od poÄasne paljbe, od toga nas ubijaju psihiÄki, mentalno, duÅ¡a plaÄe… Umorna sam od bijede i zvukova poklopaca kanti za smeće, umorna sam moj ratniÄe od odlazaka u bijeli svijet naÅ¡e mladosti, naÅ¡e pameti, naÅ¡e budućnosti. Oni su naÅ¡a budućnost, ali odlaze… ovdje nema kruha… Eto, hoćeÅ¡ li da ti napiÅ¡em kako sam Äesto u naÅ¡em Vukovaru i kako se na tom gradu iživljavaju, ali imaju petlje doći 18.11. i hodati …kao odaju poÄast… ma fuj… SjećaÅ¡ li se kada smo prvi puta imali hodnju, nije nas bilo niti 100-tinjak, ali nam je cilj bio da se patnja Vukovara nikada ne zaboravi, da svake godine bude sve viÅ¡e ljudi, da se na taj dan skupe svi domoljubi, svi branitelji i braniteljice, svi u koloni sjećanja, koloni pijeteta prema Vukovaru, ali i Domovinskom ratu – Vukovar je simbol.
E vidiÅ¡, danas ta bagra koja se iživljava i ubija tijelo i duÅ¡u, ne samo grada nego i cijele Hrvatske, uredno imaju petlje doći u NAÅ U kolonu. JoÅ¡ se dure… ma joj… Nisam ti dugo pisala, jer ovo nije za raj gdje si ti, ovo je možda za predzadnji Krug pakla. Moram privoditi pismo kraju. Ovaj mjesec je konaÄno gotov, sada ide onaj u kojem dobivam Oscara za skrivanje samoće i tuge – ti znaÅ¡ koliko volim Božić, ali ima naÅ¡ih branitelja i njihovih obitelji koji eto imaju sreću Å¡to su živi, ali ne mogu biti u te dane zajedno, jer kao Å¡to rekoh zatoÄenici su, joÅ¡ uvijek brane ovu zemlju, ovaj naÅ¡ hrvatski rod. Puno je tuge ali znaÅ¡ puno je i inata u nama Hrvatima!!!!! Tim lopužama koje  nas ponižavaju, zatvaraju po ludnicama i zatvorima, tim jadnicima koji su gubitnici bez identiteta, koji “siluju†Vukovar, koji nas ćiriliÄe, koji nas bioloÅ¡ki hoće istrijebiti, koji nisu priznali logore, rat, smrti…svima ćemo mi njima pokazati tko je gazda u kući koja je naÅ¡a. Doći ću ti zapaliti svijeću, a ti ne brini, neka nitko gore od Vas anÄ‘ela ne brine – dok god diÅ¡emo, nećemo odustati i uspjetćemo. Oprosti Å¡to ti dugo nisam pisala RatniÄe svjetlosti.â€
Tanja Polić Marković tropolje.info
