Connect with us
Sretna NOVA GODINA!

Uncategorized

Val

Novi val „neželjenih ljudi“ ionako će složenu političku konfiguraciju ovih prostora (kako im tepaju svi koji sanjaju obnovu zlosretne države) dovesti do teško održivoga stanja u svim novonastalim državama. Zašto? Jer su prve na udaru. Turska i Grčka jedva čekaju da ih proslijede, Makedonija ih ne može zadržati – Zapad ih više ne želi.

Za Tropolje.info  piše Marko Tokić

Migranatska provala makedonskih „zaštitnih mreža“, ovih dana, najavljuje novi val dolazaka s juga. Pliva mrav (s proljeća), plimin val „nigdje željenih ljudi“, dolazi. Njemačka koja ih je, makar u početku, pozivala lagano odustaje, druge zemlje i nisu pokazivale neko veliko zanimanje, a mnoge su pokušavale potpuno se zatvoriti (ili primiti onoliko koliko ih moćnije europske države od njih i središnje europske institucije prisile, ali bez velikoga oduševljenja). Taj novi val „neželjenih ljudi“ ionako će složenu političku konfiguraciju ovih prostora (kako im tepaju svi koji sanjaju obnovu zlosretne države) dovesti do teško održivoga stanja. Zašto? Jer su prve na udaru. Turska i Grčka jedva čekaju da ih proslijede, Makedonija ih ne može zadržati – Zapad ih više ne želi.

Toga je kao fenomena, makar po izjavama ovih dana, svjestan i predsjednik srbijanske vlade Aleksandar Vučić. On upozorava na novi prijeteći val koji pristiže, i činjenicu da se Zapad sve više zatvara, što prijeti do sada neviđenom krizom na ovim prostorima. Takav razvoj događaja s jedne strane zahtjeva suradnju zainteresiranih država, a s druge strane pojačava strahove svih koji su migrantskoj krizi posve izvjesno izloženi. Sve ovo, naravno, otvara prostor za jačanje početno, razumljivo, obrambenih nacionalizama (koji se pak, nažalost, mogu vrlo brzo prometnuti i u razloge za agresiju). Tako Vučić (koji je kao vuk zavijao u Glini: svjedočeći o tome da mu ni „geografija“ ni „istorija“ nisu bili omiljeni školski predmeti, nego zapravo svetosavsko velikosrpsko naučavanje) tek sada izgleda, makar po javnim izjavama, doseže naravoučenije i (apsurdno kao bivši po-četnik, neki bi rekli i bivši i sadašnji četnik) upozorava na problem rastućeg nacionalizma na Balkanu. Ako laže koza ne laže rog (a Srbin prema stereotipima samih Srba o Srbima uvijek laže), je li mu vjerovati? Vučić ovaj put govori istinu (iako se ona može višestruko tumačiti) jer i sam dobro zna da se Srbija još jednom podgrijava (na sceni su neki stari, a i novi, majstori) i njezin se nacionalizam nanovo pokušava ojačati. Manevarski prostor samog Vučića ipak nije prevelik (sve i kad bi htio da se tom nacionalizmu odupre), pa bi se stoga po pravilu ovih Vučićevih najava više trebali pribojavati oni oko Srbije, ako su išta naučili iz povijesti (za razliku od Vučića).

Poruka, makar tako mislim (i ako je smijem izvući iz onoga Å¡to je rečeno), glasi: kad stignu migranti, mi ih Å¡aljemo svugdje gdje ih možemo slati. Ako ih Zapad ne će, ako se i Hrvatska zatvori ostaje nam Crna Gora i BiH. Crna Gora izvan NATO-a ostat mora. A BiH je nedovrÅ¡en posao kojega treba privesti kraju. Republika Srpska već je najavila da nema uvjeta primiti niti jednoga (migranta, naravno). I kud će suza neg’ na oko. I evo ih… Gdje? Tamo gdje se Inzka pita (u Federaciju). A Inzko opet priča o Mostaru i kako ne će dopustiti podjele. A mene strah da on opet ne počne računati, a već smo načuli (nismo naučili) da je to i viÅ¡e nego vrstan matematičar.

Za to vrijeme Cvijanovićeva (čitaj i Dodik) i Ivanić igraju se gluhih telefona oko takozvanog Mehanizma koordinacije, njegova sadržaja i uloge na europskom putu BiH, pa se ne zna tko ga  dalje šutira ili igraju poznati dupli pas pa loptu u bunar dok protječe vrijeme. I tako dok se BiH Europi nada, Europa se bavi sobom: hoće li ili ne će Britanija vani. Ode li Britanija eto ti Sorosove priče o natjecanju Europe i Rusije tko će od njih ranije propasti. I dok se tako putem referendumske ucjene događa nagodba između europskog otočja (Britanije) i kopna (Njemačke i Francuske) o raspodjeli, vjerojatno love i utjecaja, u BiH jača europsko raspoloženje, makar u jednom njezinu (doduše najmanjem) dijelu.

Ovaj svesrdni europski optimizam predvodi prvi BiH euro-optimist Dragan, koji se sav oduševio za ideju kao da je ona jedina nada i baca sve karte na vanjsku politiku (i skoro prihvaćanje BiH zahtjeva), a potom priželjkivano slijede: novi povoljniji izborni zakon i europsko uravnoteženje BiH ustrojstva, jer inače će, na unutarnjem planu, teško biti zadržati postojeće stanje (a ono je, za njega, i više nego odgovarajuće). Doduše u zadnje vrijeme javljaju se prvi glasnici upozorenja.

Naime, iako nije posve vidljiv jača tihi pritisak iz pozadine, i najavljuje se (gle čuda!) vlada Herceg Bosne u egzilu, koja je zasada tek medijska najava (i objava), no i ona govori dosta o pozadinskim političkim gibanjima. Jačanje opozicijskih struktura gotovo da se može očekivati, unatoč umrtvljenoj stranačkoj političkoj sceni Hrvata u BiH, jer se u redovima časnika HVO-a naziru klice do sada kontroliranog nezadovljstva. Naime, sve učestalijim otvaranjem sudskih procesa po zapovjednoj odgovornosti (i takozvanom sudioništvu u navodnom zločinačkom pothvatu) mnogi se od njih osjećaju iznevjereni od (ne)moćne službene hrvatske politike. A i obični narod sve više zabavljen sobom i preživljavanjem ili odlazi na Zapad ili sve više šuti (a nikada, tako nas i povijest uči, nije dobro kad se narod ušuti). Hoće li vruće ljeto odnijeti brige i vratiti optimizam, makar i ne bio europski, zasad je neizvjesno i umnogome ovisi o ruti i sudbini migranata. Ako se za njih nađe odgovarajuće rješenje sve bi se moglo ponovno rasprsnuti kao mjehur od sapunice (i kao da ničeg nije ni bilo) i odgoditi se za neka druga vremena, ali ako oni izvrše dodatni pritisak politički ekspres lonac bi mogao eksplodirati na sve strane s nepoznatim učincima i rezultatima.

Vučić, naravno, dok govori o nacionalizmu koji se budi, sigurno ne misli na onaj kojega Šešelj podgrijava, nego vjerojatno u suglasju s hrvatskim navodno antifašistima upozorava na rađanje nove hrvatske nemani. I u tom smislu unaprijed opravdava sve pripreme u vezi s planovima o pripajanju Republike Srpske, pa i pokušaje vjerojatnih, makar i kratkoročnih, invazija na sjever Kosova i Crne Gore (do kud se more, da ne kažem može, pa makar i na more).

A u Hrvatska od koje, mi Hrvati u BiH (i naše političko vodstvo), mnogo očekuje nikako da se stabilizira. Preuzimanje vlasti ide sporo i nova vlada nikako da se u punom kapacitetu uspostavi i krene u rješavanje vlastitih problema, a onda i u vanjskopolitičkom smislu da konačno malo podupre i naše opravdane političke zahtjeve. Ali dok se Europa sjeti da bi valjalo ispraviti nepravde koje su nam počinili možda Europe i ne bude. Za to vrijeme vjerojatno će se Karamarko i Petrov igrati gluhih telefona. Orešković će biti prezauzet svim i svačim da potvrdi odluku o smjeni prvog obavještajca po odluci Predsjednice države i pripremati proračun, biti zauzet svim i svačim pa makar i posjetom Angeli Merkel. No, dobro – vjerojatno nama, koji jedva čekamo, sve ovo ide presporo, a komunistima (i istima) prebrzo i preradikalno jer svakoga dana odlama se komadić po komadić vlasti (i privilegija) i što je još gore sve je izvjesnije da će se s tim trendom, čak i pojačano, nastaviti. Za kraj, da ne budemo samo pesimisti, ima nešto lijepo i optimistično: ipak je lijepo kada predsjednik vlade razgovara s premijerkom Njemačke u Berlinu i tamo ga primaju kao prijatelja i ozbiljna čovjeka i državnika prijateljske zemlje. Koje olakšanje! Prethodnicu su išli uglavnom na neke druge destinacije, a i kad su bili tamo gdje je dobro biti nitko ih nije ozbiljno doživljavao. Ne znam zašto. Oni znaju. Kakva su vremena nemamo se kada radovati niti kada zadnji primatelj paštete, na ovaj ili onaj način (svejdno), napušta HRT.

Continue Reading