Magazin
Teško vrijeme
Postoje blagdanski dani kada bi Äovjek trebao smoći snage i uzeti predah od svakodnevnice. ÄŒak i unatoÄ tomu Å¡to izgleda da vrijeme u kojem živimo ne daje nam pravo na predah.
Za Tomislavcity tropolje.info piše Marko Tokić
Ovih se dana ponovno aktualizira priÄa o migrantima, no ovaj put ne toliko zbog novog vala nadolazećih nesretnika (i pratećih i ubaÄenih terorista), nego zbog vala nasilja koji Europu pretvara u ratnu zonu suvremenog doba. Osjećaj nesigurnosti povezan je s udarima na uobiÄajeni naÄin života i njegove vrijednosti. Ciljanim djelovanjem teroristi udaraju na simboliÄke toÄke europske uljudbe. No, to je tek jedan od udara u nizu na sam Božić (njegovu poruku i znaÄenje).
Već davno prije toga sam je Zapad izvrÅ¡io prvi udar na Božić (i njegove kršćanske poruke): uvoÄ‘enjem u opticaj debeljuÅ¡kastoga djedice koji je u blagdan Tihe Noći ukljuÄio potroÅ¡aÄku groznicu darivanja Å¡to se Å¡irilo na sve manifestacije DoÅ¡ašća (duhovne pokorniÄke priprave i iÅ¡Äekivanja) i pretvaralo ga u dane razuzdanih veselica pokladnih dometa (pivo i kobase, ponegdje i rakija i prase… i joÅ¡ poneÅ¡to).
Ovo Å¡to se sada dogaÄ‘a tek je pridodatak (SoroÅ¡ova i Angelina Äestitka) prigodom tih manifestacija bez obzira na to obilježavale one dolazak djeteta Isusa (u poniznosti pred otajstvom Ljubavi) ili se radovali s debelim djedicom (ho, ho, ho…). Teroristi nam Å¡alju jedinstvenu poruku držeći nas jednako odgovornima bez obzira na to kojem se bogu radujemo i izjednaÄavaju nas u vlastitoj mržnji i nerazumijevanju. U osvetniÄkom pohodu zbog svega Å¡to im se u naÅ¡e ime Äini udaraju gdje stignu i biraju uvijek simboliÄka mjesta naÅ¡e tradicije (i ne brinu za nijanse). I dok svi urlaju o islamistiÄkim teroristima i prijetnji sigurnosti mnogi zaboravljaju organizatore njihova dolaska. I dok se Merkelica opravdano proziva zbog njezine navodne dobrohotnosti i navodno humanistiÄkih pobuda dotle se do skrivenih majstora i velikih meÅ¡tara i organizatora iz sjene u javnoj kritici ne dopire. Mnogi Äak olako zaboravljaju i javno izreÄenu Orbanovu poslanicu o Sorosovoj odgovornosti. A vrijeme je da je se prisjetimo i da velikog maga naÅ¡e nesreće ponovno vratimo pod svjetla pozornice iz mraka utonuća u nevinost. NaÅ¡oj nesreći s migrantima (kao i s mnogim drugim stvarima u sferi duhovnih i inih kulturnih i civilizacijskih vrijednosti) ime je George Soros (ma koliko se Å¡utjelo o tome). Nadam se da je pobjedom Donalda Trumpa vrijeme da Soros prestane koristiti ameriÄke (obavijesno-agencijske) novce i ako već ima u svojim velebnim pothvatima navodno Äovjekoljubne nakane umjesto ameriÄkog proraÄunskog novca poÄne koristiti vlastiti novac (no, Äisto sumnjam da bi mu, u tom sluÄaju, to bilo i na kraj pameti; tuÄ‘im je, i u ovom sluÄaju, dakako, lakÅ¡e gloginje mlatit).
Najnovija Berlinska scena strave i užasa koja svojom izvedbom slijedi već odigrani scenarij iz Nice u kojem se svakodnevno prijevozno sredstvo pretvara u oružje za uniÅ¡tenje nevinih žrtva i simboliÄku poruku samo je pripomenak da unatoÄ lako ciljanoj meti (teroristima) ne zaboravimo prave krivce naÅ¡e nesreće. Ukoliko njihovi tvorci, mentori i pomagaÄi a Äesto i nalogodavci ostanu u sjeni bojim se da ne ćemo razumjeti ono Å¡to se dogaÄ‘a: prevrjednovanje vrijednosti i duh zloga kojega ulijevaju u vrijeme (da se poslužim fra Mićinom metaforom).
Svijet je zgrožen i ubojstvom ruskog veleposlanika u Turskoj, atentat uživo ostaje ipak bez odgovora. I sada služi za novi niz sumnjiÄenja i Å¡pekulacija. Koliko je znakovit propust sigurnosti u zaÅ¡titi ubijenog veleposlanika joÅ¡ je možda znakovitije (i maglovitije) eliminiranje atentatora: mrtva usta ne govore. Da je atentator samo onesposobljen prostor manipulacije dogaÄ‘ajem bio bi sužen, ovako u zlo-Äinu ostaje dovoljno Å¡irine za nakane koje opravdavaju možda i jednako opasne iduće poteze njegovih nalogodavaca i naruÄitelja a može poslužiti i navodno pravednim osvetnicima za jednako neÄasne pothvate i akcije.
No kako je već pouÄen narodom govorio i Krleža: nigdar ni bilo da nekak nije bilo, pa nigdar i ne bu da nam nekak ne bu. Pa da se sa ovih velikih svjetskih tema vratimo doma.
A doma kao i uvijek drugi svjetski u umovima joÅ¡ uvijek traje. ÄŒak ga se i Vlaho Orepić prisjetio (premda mi se Äini, unatoÄ ozbiljnim godinama, da ga on i ne bi mogao osobno upamtiti), no vratit ću se na Vlahu neÅ¡to kasnije. Naime, treba zapoÄeti s onim neÅ¡to ranije od Vlahe. Objavilo da se uzbuna digla zbog toga Å¡to se u Jasenovcu pojavio natpis (Za dom spremni). Na tu vijest pomisli Äovjek da baÅ¡ i nije uredu da netko na onom spomeniku žrtvama (cvijetu isklesanom od kamena) ispiÅ¡e taj pozdrav, jer to bi zbilja uvrijedilo ljude koji njeguju sjećanje na jedan broj žrtava tog logora (one koji su, na ovaj ili onaj naÄin, bili žrtve tog vremena i onih koji su se u tom vremenu služili tim pozdravom). I zbilja, nema Äovjeka (ako je Äovjek) koji bi mogao opravdati takav vandalski Äin. Ali, Å¡to ćeÅ¡, umujem u sebi i meÄ‘u Hrvatima ima Vandala. Kad, sreća, nije. Na spomeniku nije niÅ¡ta ispisano, pa onda mislim možda je netko ponesen ovom ili onom idejom (uvrede ili nekakve reakcije na neÅ¡to) ispisao to negdje na putu prema spomen-podruÄju, pa mislim se ni to nije uredu jer može biti uistinu uvreda onima koji se upućuju na mjesto obilježavanja tužne uspomene. Kad li!!! Nije ni to. (???) Na spomen ploÄi jedanaest poginulih branitelja (s imenom i prezimenom: Mario Huis, Dino Simić, Zlatko Klasić, Ivan Bebić, Miroslav Martinovski, Miro Petrin, Davor Milaković, Slavko Jager, Željko Grgić, Željko Barić, Milan Å poljarević) iz obrambenog i oslobodilaÄkog (Domovinskog) rata uz njihova imena ucrtan je i znak kojeg su kao vojnici nosili na rukavu njihove postrojbe (Äijim je sastavnim dijelom i pozdrav Za dom spremni). Po pameti naÅ¡ih ljubitelja politiÄke korektnosti i govora mržnje (naravno i uvijek onih drugih) navedeni ljudi su mogli i imali pravo poginuti braneći se od onih koji su htjeli uspostaviti granicu Velike Srbije (Vivovitica-Kavlovac-Kavlobag) i na kapama nosili oznake koje se u Hrvatskoj ne smiju držati spornima (jer kako Pupovac kaže one imaju mnogo Å¡iru i od svakog grijeha opravdanu dimenziju) dok oznaka koju su oni kao branitelji s ponosom nosili u hrvatskoj državi (za koju su oni, njih jedanaest poimeniÄno, život dali) ne bi se smjela pojaviti niti na spomen ploÄi (jer će to Pupovca i one koji dolaze u spomen podruÄje povrijediti, zapravo ne njega i njih, nego njegove i njihove osjećaje). I tako dok se Pupovac bori za nepovredivost vlastitih (i njemu sliÄnih) osjećaja mi ne bi smjeli protestirati niti kada nam on (i nažalost neki iz naÅ¡e politiÄke elite) vrijeÄ‘aju pamet. Pa sad da se vratim Vlahi koji je dao vrlo znakovitu izjavu kako Domovinski rat ne može oprati Za dom spremni. E pa, druže Vlaho, to bi isto bilo kao kad bi netko rekao (ne spadam u takve) da ni tvoje sudjelovanje u Domovinskom ratu ne može oprati tvoje sudjelovanje u represivnom aparatu bivÅ¡ega režima. Ne spadam u one koji misle da bi Za dom spremni trebalo uzvikivati svugdje i na svakom mjestu (pa Äak niti na stadionu zbog ovoga ili onoga), jer samo deklarativno izražavanje spremnosti za dom i domovinu bez potvrde iste vlastitim Äinom Äesto je tek isprazno iskazivanje pa Äak i lažno oÄitovanje. Ali, zamjeriti onima koji su vlastitim životom posvjedoÄili istinu te spremnosti i joÅ¡ im oduzeti pravo da ono Å¡to su životom svjedoÄili (i vlastitom krvlju potpisali) ne smije i ne može stajati i na spomen ploÄi njihove žrtve vrijeÄ‘a zdravu pamet, a kontekst Domovinskog (obrambenog i oslobodilaÄkog) rata svjesno negirati i kontekstualizirati ih u drugo vrijeme i druge okolnosti znaÄi upravo ono zbog Äega neprestano navodno prosvjeduju upravo oni koji to Äine: reviziju povijesti. Ali ovaj put se ne radi o znanstvenoj reviziji koja se zasniva na novim Äinjenicama nego na svjesnom mijenjanju povijesnog konteksta unutar kojega znakovlje i poruke imaju posve drugo znaÄenje i smisao. Jer, unatoÄ svoj argumentaciji o navodno povrijeÄ‘enim osjećajima, držim da je kao i sve drugo koriÅ¡teno u nekom vremenu (i ovaj pozdrav) ima uistinu mogućnost da u nekom drugom povijesnom kontekstu ima posve drukÄije konotacije (i asocijacije), pa ako hoćete i smisao i znaÄenje.
I usput kad se već bavim ovom temom da pripomenem Orepiću (kao bivÅ¡em Äasniku represivnog aparata zlosretne države) nije TuÄ‘manova pomirba izgubila na vjerodostojnosti zbog, kako se to hoće danas prikazati, njezine nemogućnosti i TuÄ‘manovog nerazumijevanja povijesnih procesa – nego, zbog lustracije koja je provedena. Kakve sada lustracije?! Reći ćete, pa to je jedna do mantri konzervativnih snaga u Hrvatskoj. Da! Dobro ste proÄitali: lustracija je u Hrvatskoj provedena. Ali ne ona o kojoj se priÄa, nego ona o kojoj se ne priÄa (i joÅ¡ uvijek ne smije priÄati), koju su proveli Mesić (i njegovi: RaÄan, Josipović i ini; slijeva i navodno zdesna: Å eks, Granić, Bebić… i njihovi) kako bi se uklonili oni koji nisu doÅ¡li (i ne dolaze) iz velikog bratstva vladara Hrvatske (ili mu se, na takav naÄin, nisu htjeli prikljuÄiti). Umirovljenja, udaljavanja, osporavanja, omalovažavanja, zaborav (sudbina mnogih) protjeranih iz vojske, politike, javnog života. Å ikaniranja i maltretiranja, osporavanja prava (ili izvoÄ‘enja iz prava), medijski linÄ, politiÄka korektnost i novogovor sve je ovih petnaest demokratskih (i svijetlih) godina bilo u službi te i takve lustracije (lijeve kulturne, medijske, politiÄke i stvarne hegemonije).
Ah, da… TeÅ¡ko je ovo vrijeme. I teÅ¡ko breme otklanjanja privida koji su se namnožili i opterećuju naÅ¡u svakodnevnicu. Stoga dragi moji Äitatelji i prijatelji, oprostite Å¡to vas u ovo blagdansko vrijeme pokajniÄkog iÅ¡Äekivanja opterećujem glupostima svijeta, Å¡to vas unatoÄ svoj zabrinutosti nisam usmjerio u pravcu veselja i radosti. Jer Ljubav koja nas uvijek i iznova obnavlja u nadi, krijepi u vjeri nikad nas ne će ostaviti, od sada do svrÅ¡etka svijeta – a ako je Bog s nama tko će protiv nas.
Sretna vam i blagoslovljen Božić. Mir nama. Uspješnu i manje stresnu novu Godinu. Na dobro nam došlo Mlado Lito.
