Nema pravednoga mira u BiH bez jednakopravnosti

Pravedan i principijelan, razočaran svakodnevicom koju kreiraju političke elite, vrhbosanski nadbiskup Vinko Puljić u intervjuu za Večernji list BiH pozvao je na unutarnje “reforme”, duhovno ozdravljenje ljudi i cijeloga društva koje se nalazi pred brojnim kušnjama svakodnevice.

Ponovno je mali Bog, Božić s nama. Kakve dojmove nosite iz vremena ovoga doÅ¡ašća, priprave za najradosniji kršćanski blagdan. Primijetite li promjene u ljudima, obiteljima, poziv da budu bolji, odgovorniji, solidarniji, viÅ¡e kršćani ili se ovaj blagdan sveo na ručak, eventualno molitvu na Badnjak, Božić…?

– Tijekom godina sve svetkovine i slavlja su izazov vjerniku da se obnavlja u vjeri i “puni akumulator” života te se mogne nositi s izazovima. Božić je na poseban način izazov svakom čovjeku, a posebice vjerniku da prepozna kako i koliko Bog čovjeka voli, da mu se snizio i izjednačio u svemu osim u grijehu. Nikada se neće dogoditi takve promjene da ne treba ponovno obnavljati srce i duh, za ustrajan hod u vjeri. Zato slavlje Božića otvara oči vjerniku da u tom malom Djetetu prepozna Božju ljubav koja se na taj način očitovala i da u toj ljubavi prepozna obnovljeno svoje ljudsko i vjerničko dostojanstvo.

Kako gledate na jednu “novotariju” proslave Božića, može li se samo SMS-om, porukom preko Vibera ili WhatsAppa, mailom podijeliti radost ovakvog blagdana? Gdje su nestale pjesme, okupljanja, kolektivna čestitanja?

– U povijesti nikada nismo imali viÅ¡e sredstava za komuniciranje, a nikada se viÅ¡e čovjek nije osjećao osamljenim i udaljenim od sebe i drugih. Sva ta sredstva mogu nas povezati, ali ta sredstva komuniciranja nemaju srce i duÅ¡u, ono Å¡to čovjeku treba. Mi trebamo jedni druge, trebamo duh, duÅ¡u i tijelo, ono Å¡to čovjeka čini cjelovitim. Trebamo oči, lice, ruke, srce koje je najdraža komunikacija. Time se najljepÅ¡e prenose draž i radost. Doživljeni Božić treba zračiti duÅ¡om i srcem Å¡to stvara ozračje radosti u zajedniÅ¡tvu. Neki dan sam tužno gledao karikaturu gdje djedica sjedi za stolom punim darova koje su mu djeca poslala, a on tužno uzdiÅ¡e: – Hvala za darove, ali ja sam se vas zaželio!