Razgovori

Drago mi je da je papa bio u BiH, više bih volio da je došao na ono lijepo Duvanjsko polje, da na zavjetnom mjestu hrvatskih otaca da podršku svima nam koji jesmo da ostanemo gdje smo i da se borimo puninom svoga bića do zadnje kapi krvi (i da se isplati biti i Hrvat i katolik sve dok nas bude, dok nas ima).

Razgovori hrvatskih branitelja s predsjednikom vlade Republike Hrvatske Zoranom Milanovićem i njegovim ministrom Predragom Matićem se nastavljaju i sve više nalikuju na pregovore. Naime, što se branitelji više trude obrazložiti i argumentirati vlastite probleme i dokumentirati vlastite zahtjeve sve više se uvjeravaju da s druge strane stola uistinu sjede glup i gluplji (i njihov pobočnik). I dok Đuro Glogoški, posve u skladu s onim što se događalo, stječe dojam da je „ministar predsjednika vlade“ krivo obavještavao predsjednika vlade Zorana Milanovića jer se takav dojam mogao steći i nakon prvog (javnog) i drugog (polutajnog) razgovora dotle predsjednik vlade Zoran Milanović samouvjereno s pozom alkara koji je upravo pogodio „usridu“ zaključuje da su branitelji hrvatski branitelji i njihovi problemi objektivni i da unatoč tomu i bez obzira što je o nekima tek u ovim razgovorima saznao (da su takvi kakvi jesu), ministar ostaje ministar. Iz ovoga se može samo zaključiti da glup i gluplji nastavljaju igru i već ulaze u fazu preglup i još gluplji. Zašto sam ovako kritičan? Ili Milanović sve zna i laže da nije znao ili je „ministar predsjednika vlade“ već morao biti bivši ministar. Ako „ministar predsjednika vlade“ ni o čemu nije na vrijeme informirao predsjednika vlade pa ni o problemima branitelja zar samim tim nije zaslužio, kako bi to reko Hodak, „šimecki“ u guzicu. Ali bit će da je prije istina da je „ministar predsjednika vlade“ o svemu informirao predsjednika vlade i da ovaj sve zna, ili, čak je moguće, da je čitavo vrijeme provodio politiku predsjednika vlade prema braniteljima i da je sve ovo što se hrvatskim braniteljima događa posljedica te i takve politike samo se alkar „uništa“ pravi da je unatoč promašajima gađao „usridu“.

Ovih je dana alkar „uništa“ gađao pravo „usridu“ nakon što je sa svojim kompanjonima Miljenićem, Bajićem, Jusipovićem, pusićima i inima pustio navodne istražitelji iz BiH (Republike Srpske i Platformistana) da vršljaju po takozvanoj nepostojećoj ratnoj građi Hrvata iz BiH i nakon što su se ovi nauživali dokumenata (i navodnih argumenata) i ispostavili račun: optužnice na političkoj osnovi udruženog zločinačkog poduhvata (tko tu koga i zašto hvata) Milanović svečano izjavljuje:

– Ne ćemo dopustiti politički postavljene optužnice.

Krasno. Poen za Milanović.

– Alkar Zoran Milanović „uniÅ¡ta“.

Naime, da nije, kao što je, dopustio vršljanje i navodno argumentiranje bili i bilo optužnica. Na stranu što ovi naši „partneri“ iz BiH ne mogu dočekati pravomoćne presude iz Haaga pa već sada idu logikom da se odluke i presude Suda BiH u Haagu tumače kao dokaz o dokazanom zločinačkom pothvatu, pa unatoč tomu što Milanović kurčevito uzvraća da ne će prihvatiti politički konstruirane optužnice u BiH s takvom presudom već odležava kaznu Maka Radić, a bome se podigla istovjetan optužnica i protiv Mile Puljića i spremaju se na sve strane svakome i svima (jer ovdje se ispričavam onima za čije slučajeve ne znam, a vjerujem da ih ima i nažalost uvjeren sam da će ih i biti). I nisam čuo ni Vesnu Pusić, ni Milanovića, ni Jusipovića niti ikoga iz Hrvatske da je protestirao i zahtijevao da se politički udio optužnice u navedenim i inim sudskim procesima u BiH otkloni. Dapače, kao da uživaju u našim nevoljama. I kao da ne će biti sretni sve dok ijedan Hrvat u BiH živi i obitava i kao da će biti puno sretniji kad napunimo meki trbuh Hrvatske ili se jednoga dana svi skupa s zavežljajima onoga što smo uspjeli ponijeti nađemo zajedno s hrvatskim braniteljima na Markovu trgu ili Jelačić placu.

I tek tada kad na nas puste abolirane policajce u punoj ratnoj spremi mogu slavodobitno pjevati po šumama i gorama na Pantovčaku i Brijunima. I vjerojatno ćemo se tada ponovno povući u crkve katoličke (tražeći Božju zaštitu i majku svih Hrvata zazivati za pomoć: najvjernija odvjetnice na braniku stoj, čuvaj našu svetu vjeru i hrvatski dom.) I možda će tada netko zbog svetogrđa i policijskog nasrtaja na Božji hram makar zatražiti ostavku ministra policije ili je juriš na crkvu nešto što se drži činom junačkim (i civilizacijskim iskorakom u eru vodenjaka).

U BiH bio papa Franjo. Na KoÅ¡evu sedamdeset tisuća katolika i desetak Hrvata (ili sam ih ja tek toliko uspio zamijetiti: ponosno su mahali hrvatskim zastavama čak sam, blago meni, vidio i poneku Herceg Bosne). Najznačajnije Å¡to je papa uspio reći, čini mi se, ona je da nije blagozborcima (oni koji o miru govore a srce im puno mržnje i rata), nego blago mirotvorcima (onima koji čine da mir bude i jest). No mir sam sobom i nije neka velika stvar. Sjećam se meÄ‘ugorskih ukazanja u trenutku kada se Gospa objavila s porukom: – Ja sam kraljica mira.

I kad je uporno ponavljala poruku: – Mir. Mir. Mir…

Meni osobno to se tada činilo kao bogohuljenje, jer sam taj komunistički mir doživljavao kao ropstvo koje traje i kojemu se kraja ne vidi. I danas kada papa govori o mirotvorcima ja ih, oprosti mi Bože, u političkoj eliti kojoj se obraćao ne vidim. Pa mi je čak i meÄ‘u onima koji su ga sluÅ¡ali neÅ¡to nedostajalo: ponos na ono Å¡to jesmo u punini bića i Hrvati i katolici. Jer, ako smo prihvatljivi samo kao katolici a kao Hrvati u svojoj zemlji u kojoj živimo (kao Å¡to neki kažu od stoljeća sedmog, a genetika tvrdi u sedamdeset pet posto slučajeva i mnogo, mnogo duže) nismo poželjni Å¡to nam preostaje. Odreći se sebe da bi nas neki tolerirali, onaj tko se sebe odriče neka se ne nada prihvaćanju, nikada ne će biti dovoljno ustupaka onome koji to od vas zahtijeva. Ako je uvjet da tek Å¡aptom smijemo reći i izmeÄ‘u redaka da smo Hrvati ili da tek hrabri meÄ‘u nama to se usude reći (kardinal u svom obraćanju) i da onda na koncu u zavrÅ¡noj pjesmi i oni koji to nisu slave „rajsku djevu kraljicu Hrvata“ kako bi živjeli u ovoj zemlji – bojim se da će u njoj ostati tek rijetki i na koncu da se ne će ni znati da smo u njoj bili. Sjećam se jednoga koji je ne tako davno s ponosom izjavljivao: – I ja sam nekakav Hrvat.

I nisam nikad rekao da nije i nije mi ni na kraj pameti bilo da mu to osporavam, ali povijest me uči, pa i taj konkretni primjer, nisam siguran da se tako osjeća i njegov sin, a da ne govorim o sinovima sinova. A o tome upravo govorim iako znam da ovo što sam rekao nije lijepo reći u uho oholosti.

Drago mi je da je papa bio u BiH, više bih volio da je došao na ono lijepo Duvanjsko polje, da na zavjetnom mjestu hrvatskih otaca da podršku svima nam koji jesmo da ostanemo gdje smo i da se borimo puninom svoga bića do zadnje kapi krvi (i da se isplati biti i Hrvat i katolik sve dok nas bude, dok nas ima). Blago mirotvorcima jer oni znaju da mir nije ropstvo nego punina slobode i odgovornosti za sebe i za druge; jer hrabrost je braniti sebe od drugih i ljudskost braniti druge od sebe (od svojih sebičnih ciljeva i vlastitoga zla).

Vlada federacije ne vlada, naime preglasali su jednu stranku u vladi, a kad je jedan narod petnaest godina preglasavan to nije nikakav problem. I kad je trećina od sedamnaest bila pet ni to nije bio problem, jer je matematičar Inzko, ustvrdio da je to posve dovoljan broj. Usput, sjedio sam neku večer za istim stolom s dotičnim gospodinom, u nekoliko navrata mi je nalio (i još više puta htio naliti) crno vino i gradili smo se da ne znamo ništa o tome što nas dijeli i razdvaja. On se pravio, a možda i nije, da ne zna tko sam – a ja se pravio kao da mu i nisam kada je izvršio gore navedenu matematičku ekspertizu napisao otvoreno pismo u kojem sam mu blago preporučio: Stidi se, Inzko katoliče, u čemu sudjeluješ.

tropolje.info