Na izborima biramo ljude koji ne trebaju ništa znati?

Kad se god pojavi svjetonazorsko pitanje među političkim suparnicima u tekućoj predizbornoj kampanji za lokalne izbore, dobivaju se nejasni ili nikakvi odogovori, tema se skreće na “stručnost i znanje za vođenje grada”, “komunalna pitanja”, “fondove EU” i t.d.

Zapravo, većina kandidata odgovara kao da im je mentor sam Andrej Plenković; mnogo riječi, sadržaja nimalo. Nadalje, zanimljivo je primijetiti kako su vodeći mediji odredili i stvorili ozračje, odnosno diskurs u kojem, tobože, “na lokalnim izvorima građane više zanimaju stručna pitanja vezana za općinu ili grad, a ne ideološke teme”. Svatko tko od toga odudara je ekstremist (kao primjerice Bruna Esih), jer “građane ne zanima svjetonazor, već svakodnevnica” ili tako nekako.

Nakon što se to ustvrdi, napada se kandidate koji odudaraju (svjetonazorski, jasnoćom i nedvosmislenošću) upravo radi njihove stručnosti, odnosno odsutstva iste, a s druge strane, vođenje grada predstavljaju u najmanju ruku kao neurokirurgiju. Hrvati tek jedva tri desetljeća svjedoče demokraciji u vlastitoj zemlji za razliku od gotovo stoljeća velikosrpske tiranije i komunističke (t.j. velikosrpske) vladavine. Sva sila “neovisnih” političkih “analitičara” (što je najljepše zanimanje na svijetu jer ne trebaš znati ništa, a uredno te plate), gostujući u dominantnim agitpropovskim emisijama, uopće ne obrazuju narod o tomu što je demokracija (možda jer su “stasali” u nedemokratskom režimu), već nastavljaju zaglupljivanje i zatupljivanje puka.

Gradonačelnik ili načelnik jest politička funkcija koja ne zahtijeva nikakvo (pred)znanje. Grad ili općina je država u malom; ima svoje “zakonodavno” tijelo, odnosno vijeće ili skupštinu te “izvršno” tijelo u liku (grado)načelnika, pročelnika i t.d. Kao i u slučaju predsjednika vlade ili ministara, nije potrebno nikakvo znanje ni o čemu (zvuči grubo, ali je tako) već su to položaji iz kojih proizlazi jedna jedina (najvažnija) ovlast – donošenje odluke, a odluka je uvijek politička.

Ministri imaju pomoćnike, a pomoćnici su oni koji bi trebali biti “stručni”, gradonačelnici imaju pročelnike; što, primjerice, Bandić zna o zagrebačkim financijama? Ništa, ali ima čovjeka koji mu ukazuje na operativne, tehničke i ine probleme, a to je pročelnik Gradskog ureda za financije Slavko Kojić, te na temelju toga Bandić odlučuje. Što Plenković zna o demografiji ili energetici? Ništa, ili vrlo malo, ali upravo zato ima ministre te njihove pomoćnike, a na predsjedniku vlade je da nešto odobri ili ne. Dakle, na izborima biramo ljude koji bi trebali znati birati i koji će imati volje i mogućnosti (slobodno) donositi (političke) odluke za dobrobit građana.

Svaka je politička odluka samim time svjetonazorska, jer je politika bez svjetonazora (ideologije) besmislica. Od postavljanja kante za smeće u Kvatriću, preko otvaranja vrtića u Rijeci do povećavanja prireza u Splitu – sve je svjetonazor ili se na svjetonazor može svesti. Zato je svaki govor o stručnosti i znanju gradonačelnika ili kandidata za gradonačelnika promašen i isprazan. Na lokalnim izborima građani biraju ljude u koje imaju povjerenja da će provoditi volju građana i da će biti u stanju odabrati ljude koji će tu volju sprovesti u djelo.

Uostalom, hrvatski puk za sve krivi političare, a upravo ih puk bira. Dakle, kad nismo zadovoljni političarom, ne treba njega za to kriviti, već naše susjede, prijatelje, članove obitelji, slučajne prolaznike, odnosno ostale sugrađane s pravom glasa. Političara se može kriviti samo kad izigra povjerenje građana i, recimo, imenuje na ministarsko mjesto osobu koja nije ni bila na listi, što će mu građani “honorirati” na sljedećim izborima.

U svakom slučaju, Hrvatska je mala zemlja, Hrvati su mali narod; svi sve znaju i svatko zna svakoga – biramo jedni druge znajući za vrline i mane svakoga te znajući tko će kako postupiti i što (ne)napraviti. Slika vrijedi više od tisuću riječi, a (ne)djela političara vrijede tisuće glasova. U tom smilu, iznenađenja na predstojećim izborima ne će biti.

Mila Marušić