Jednom sam proÄitao neÅ¡to popriliÄno Äudno: „Razlog zaÅ¡to se alpinisti vezuju zajedno, užetom, jest da sprijeÄe one razumne meÄ‘u sobom da ne odu kući.“
Tko god je to rekao pokušao se je našaliti, jer svi dobro znamo da se alpinisti međusobno vezuju da netko od njih ne padne u provaliju.
Ali postoji još jedan dijelić istine.
Kada zagusti, gore na planini, kada strah zavlada, mnogi alpinisti dođu u napast reći: „Ovo nije normalno. Ovo je ludost. Idem ja doma.“
NaÅ¡ život u vjeri zna biti nalik ovomu. Sumnja i oÄaj nas znaju nadvladati i sva naÅ¡a vjera u Boga zna se u nekom trenutku uÄiniti apsurdnom.
Isus je znao da će njegovi uÄenici doživjeti takve dane. Zato im je rekao da smo meÄ‘usobno povezani kao grane loze (Ivan 15, 1-8).
Ili kao alpinisti užetom.
Povezani smo zajedno Duhom Svetim koji nas vodi na putu vjere, koji nas hrabri kada nam se sve zna uÄiniti apsurdnim.
„Neću vas ostaviti kao siroÄad; doći ću k vama.“
Nad danaÅ¡njim Äitanjem potrebno je duboko teoloÅ¡ki promiÅ¡ljati.
Duh istine.
Branitelj.
Duh Sveti.
Ja nisam teolog i ja ću pokušati opisati kako to ja, teološki neuk, vidim ovaj veliki misterij.
Kada te ostave.
Kada si napušten. Kada si sam.
Kada nema nikoga s kim si „užetom“ povezan.
Onda ÄujeÅ¡ rijeÄi koje znaÄe sigurnost, koje znaÄe mir. Koje znaÄe spas.
„Neću vas ostaviti kao siroÄad; doći ću k vama.“
Å to je natjeralo Isusa izgovoriti ove rijeÄi?
Lako je prići ovom tekstu analitiÄki. Hladno, pa Äak i logiÄki.
Ali Äini mi se da je atmosfera meÄ‘u uÄenicima, u sobi, bila daleko od takve.
Bila je to veÄer potpune zbunjenosti, nesnalaženja, dezorjentiranosti za Isusove uÄenike. Njihov se je svijet naprosto poÄeo raspadati. Pred njihovim oÄima.
Sve je zapoÄelo kao neÅ¡to uobiÄajeno. Bila je to jedna normalna, uobiÄajena vazmena veÄera, ali se je odjednom pretvorila u neÅ¡to apsolutno neoÄekivano.
O Äemu to njihov uÄitelj govori?
Najprije im je oprao noge.
Onda je aludirao da nisu svi Äisti, a onda je sav potresen govorio o izdaji jednog meÄ‘u njima. I tada je Juda IÅ¡kariotski izaÅ¡ao. U noć.
Zatim je Isus nastavio govoriti o svojem odlasku i o tome kako tamo gdje on ide oni ne mogu doći, a Petru je navijestio da će ga prije nego pijetao zapjeva triput zatajiti.
Govorio je o svom odlasku Ocu. O svojoj smrti.
A oni su slušali i ništa im nije bilo jasno.
Nije im ništa od svega toga ulazilo u glavu.
Bili su smeteni. Tužni. U strahu. Na granici oÄaja.
I dok Isus govori o Duhu istine, o Branitelju, on vjerojatno gleda njihova lica i vidi uplakane ljude. Vidi suze u njihovim oÄima. Susprežu plaÄ ali ne i suze.
U sobi se je osjećao strah od neizvjesnosti koja je pred njima.
Taj strah je naprosto bio opipljiv. Skoro da je zavladala panika meÄ‘u uÄenicima.
I u takvoj atmosferi Isus izgovara ove nevjerojatno važne rijeÄi.
„Neću vas ostaviti kao siroÄad; doći ću k vama.“
I mi danas trebamo te Isusove rijeÄi.
Zar i mi nismo ustrašeni?
Na rubu plaÄa?
Zbunjeni?
OÄajni?
Mi ne bismo izdržali sve nevolje da nam nije Duha Istine.
Da nam Isus nije ostavio Branitelja.
Da uz nas nije Duh Sveti.
I kao da ga i sada Äujemo kako nam govori.
“Ne plaÄite.
Ne bojte se.
Znam da vam je teško.
Ali vjerujte mi sve će biti OK.
Uistinu.
Znam da vam sve ovo sada izgleda jako loÅ¡e, i uistinu tako će se sve i dogoditi, ali na kraju ja ću biti s vama na naÄin kojeg sada niste u stanju pojmiti. Duh Sveti će vam u tome uistinu pomoći. Kroz njega ćete stvarno sve razumjeti.
Sve će, prijatelji moji, sve će na kraju biti dobro.
Jer vi ne ostajete sami. Ja vas ne napuÅ¡tam kao siroÄad. Ja dolazim k vama.”
Eto kako ja shvaćam Duha Svetoga i našu povezanost s njim.
Ivica Ursić