Kako sam konačno počeo vjerovati Karamarku

Političarima načelno ne vjerujem previÅ¡e, bili oni lijevi ili desni. Ipak, ni to nepovjerenje nije apsolutno, postoji jedan oprobani ”lakmus papir” za provjeru političara. Taj politički lakmus-papir čine trojica ”antifaÅ¡ista” – Manolić, Boljkovac i Mesić. Boljkovac je nedavno umro, premda je izgledalo da se to nikada neće dogoditi, pa je njegovo mjesto upražnjeno.

JoÅ¡ dvojim tko bi bio najpogodniji da ga zamijeni, stari Goldstein, Puhovski ili Ivo Josipović? No, to za ovu priču nije ni važno. Dakle, kako radi taj ”lakmus-papir”? Jednostavno! Kad nekoga taj trojac kudi, naziva udbaÅ¡om, ustaÅ¡om ili kriminalcem – ja odmah nekako počnem simpatizirati toga čovjeka, pa makar bio i političar.

Po izjavama toga trojca, trenutno dvojca koji čeka popunu, udbaši su bili Gojko Šušak i Vice Vukojević, kojega su usput optužili i za silovanje nepostojeće Muslimanke. Da ih i nisam cijenio dotada, porasli bi u mojim očima. I uistinu – malo je hrvatskih političara iz devedesetih koji su učinili toliko dobrih stvari za Hrvatsku kao njih dvojica. Prvi je stvorio pobjedničku vojsku. Koju je, na žalost, Jozo Radoš gotovo uništio. Drugi je na svoj način otpočeo kakvu-takvu lustraciju. Koju su Račan i Sanader zaustavili. Sve u svemu, koga Manolić ili Mesić blate mogao bi biti dobar za Hrvate.

Tomislav Karamarko specifičan je slučaj. Bio je blizak Mesiću i Manoliću kada su ova dvojica radila sve da nekako naškode Tuđmanu i Hrvatskoj. To mu je, budimo realni, bila otegotna okolnost kada je s devizom retuđmanizacije došao na čelo postkosoričina HDZ-a. Barem u očima izvornih hadezeovaca. Međutim, svojim dosljednim antikomunističkim i antijugoslavenski stavom i nastupom zadobio je povjerenje gotovo svih onih koji su željeli promjenu vlasti i dolazak nacionalno osviještene i odgovorne garniture na vlast. Nisam ni ja imao ništa osobito protiv Karamarka, ali… Narav je narav, a ja imam narav sumnjičavu, barem kada su političari u pitanju.

Kadli grom iz vedra neba! Progovorio stari oznaš Joža, veli da je Karamarko bio suradnik Udbe tamo krajem osamdesetih. Ucijenili ga, veli, zbog sitnog kriminala. Dočim sam pročitao vijest, Karamarko mi je porastao u očima, počeo sam nekako vjerovati da njegov antikomunizam nije samo verbalan, da njegove lustracijske najave nisu samo puste priče. Mogao bi taj čovjek i učiniti nešto od onoga što obećava, razmišljao sam, dočim ga Josip Manolić opanjkava. I dok ovo pišem, još jedna me dobra vijest sustiže. Naime, moj laptop uredno podcrtava prezime Manolić, a ne podcrtava prezime Karamarko. Dakle, ugrađeni program za jezik i pravopis prepoznaje jednoga kao dostatno bitna da ga uključi u korpus prihvaćenih riječi, a drugoga podcrtava, baš kao tipfeler, nepoznat ili nepravilan oblik.

Koliko se samo Joža trudio, trsio, ono poslije rata u Bjelovaru, kažu, moralo se bogme i dobrano zasukati rukave, pa Stepinac, pa ovo, pa ono, pa huda nemilost, pa Å¡lepanje uz TuÄ‘mana, pa spletke, pa zasjede, pa tamburanje Jastreba, pa opet spletke, neuspjeli udari, pa stotine intervjua pod stare dane… A od svega toga žetva mrÅ¡ava, Povijest s velikim ”P” za njega ostade slijepa, u memoriji naroda tek je usputna nelagoda, kao kamenčić u cipeli dijelom puta, potom ni to, niÅ¡ta. A ”tog balavca s Peščenice” računalo već prepoznaje, a sutra će ga možda i povijest prepoznavati.

Velim možda jer prestar sam da bih se u potpunosti lišio svoje skepse, neka je, ona me čuva od neugodnih iznenađenja. Međutim, što jest, jest: Karamarko ima priliku da Hrvatsku učini podnošljivijom i boljom zemljom. Hoće li je iskoristiti, vidjet ćemo. Bilo kako bilo, to što ga stari oznaš ne voli, dobar je znak.

Damir PešordaP