Iz rukopisa književnika Dragana Marijanovića o Radi Krivokapić Radonjić “Djevojčicom se snuje, ženom ostvaruje”

Mladena Ljubića Vajtu poznajem trideset godina. Neobičan, domaći čovjek, kakvim tihe,
obične i drage ljude, iskrene, mudre i sklone humoru volimo nazivati. Poznajem neke situacije
u kojima bi rijetko tko znao ostati pribran i smiren ali Vajta u svom karakteru nikada nije
njegovao strah, stres niti brzopletost. Tih godina mladi ljudi bili su primorani drugim ljudima
na povjerenje nuditi svoje živote. Takvo je bilo vrijeme. Zapravo, Vajta je čisti živi roman, samo
će ga valjati napisati!

Jednom je rekao da on zapravo ” ništa ne zna ali zna tko zna” i time rasvijetlio suštinu svojega
karaktera i filantropije, naučenu valjda u djetinjstvu, u tradicionalnom odgoju tipičnom (i) za
zapadnohercegovačka sela, a njegovo selo Ljubotići pokraj Širokog Brijega baš je takvo.

Vajtu se svuda poštiva kao iznimnog čovjeka, što i jeste, a po zavičaju ga se citira češće nego
kakva književnika, nedajbože političara ili filozofa. Čovjek legenda…

Ima tome par mjeseci kako me je na jednoj od čestih kava koje pijemo u društvu drugih, sličnih
ljudi, zamolio da se malo informiram o meni neznanoj gospođi Radi ( Krivokapić – Radonjić, ali
ja ću koristiti samo njezino ime i ovom prigodom i uopće ako ga budem i u budućnosti
spominjao, što bi mi bilo drago jer na sličnu temu evo nikada u životu ni riječ nisam napisao!),
bacivši me u čuđenje, jer Rada ti je, kaže Vajta koji o modi zna koliko i ja o kvantnoj fizici,
najbolja modna stilistica u svijetu, te mi iskrca gomilu podataka o gospođi, toliko ih je
nagomilao da sam tek od pol priče skontao da je žena Crnogorka, da je…sve ono što sam i sam
uskoro iščeprkao iz Googleove tražilice i bio bezmalo začuđen. Oduševljen. Iskreno. Jer ne

znam za takve samonikle uspjehe i domete u ovdašnjih južnoslavenskih plemena, navlastito
ne za one koji nisu plod ni kakvog sustava niti lobija.

Čuj, Vajta, moram na operaciju u Zagreb, onda, ako to sve dobro prođe, moram na terapije,
pa, jednom, kad sve to preturim preko glave, posvetiti ću se tome, ok?

Tu će napraviti facu koja Vajtu i čini Vajtom, te dobroćudno dometnuti: Ajde, terapija ko
terapija, prvo mi Radu riši!

Ta njegova rodna ikavica, taj razigrani i vrckavi govor hercegovskog Zapada i nešto što nije za
širokog osmjeha pretvara u makar i najslabašnijih smiješak.

Napiši, a ja ću metnut na moj portal!

Nisam znao ni da Vajta ima portal! Puno šokova za jednu prijepodnevnu kavu.

…

Opa, pa znam ovu gospođu!, prvo je što sam uočio na stranicama koje su uglavnom posvećene
gospođi Radi, jer portal joj je gotovo u cijelosti posvećen, tek iza naslova vezanih za Radu, idu
i cijelom svijetu važnije stvari. Ratovi, katastrofe, politička muka, lopovi i sve što nam živote
čini ovakvima kakvi nam jesu.

Stranica je svakodnevno dopunjavana novim autorskim tekstovima žena i ljudi koje Vajta i zna
i ne zna, ali zna tko ih zna!

Znam ju stoposto! Ta mi je figura znana. Ali otkud? Pa, da! Naime, kako me televizijski
programi uglavnom živciraju, a zime nikad proći, stalno vrtim kanale u potrazi za bilo kakvim
programom u kojemu kamera hoda po ruralnim područjima i budem sretan kada buljim u stare
kuće, ljude i njihove živote, budem sretan kada naletim na kakav stari putopis, dokumentarac,

razgovor s nekim tko je umro prije pola stoljeća, pa, eto, srećom ostao na nekoj staroj vrpci.
Crnogorska televizija, kao i većina drugih državnih televizija u okruženju, ljude baš i ne
usrećuje produkcijom, ali zna često imati baš takve programe.

Tako sam jednom, pa kasnije još nekoliko puta konstatirao ovo lice, Radino lice. Zadržavao bih
ga par minuta na ekranu s daljinskim u nemirnoj ruci. Ajde da čujem još malo, mislim drukčije
je… Bilo mi čudno da gledam kako žena s drugim ženama i muškarcima govori o modi, lijepom
odijevanju i svemu što ide uz to. Zainteresirala me. Nisu to bile one emisije kakve bih na tren
pogledao po hrvatskim i srpskim televizijama, pravim vašarima neukusa visoke gledanosti gdje
su se i voditeljice i gosti, sve jebeni stručnjaci za modu i modne trendove prosto natjecali
svojim neukusnim izgledom, do ruba vulgarnosti i bizarnosti. Dečki su nastojali izgledati kao
cure a cure kao dečki, sve napumpano nekakvim laboratorijskim materijalima, silikonima,
botoksirano, sve neprirodno, odijevanje nepripadajuće ni vremenu ni prostoru nego valjda
nekoj drugoj, dalekoj sredini i civilizaciji koja evo samo što nije došla i u nas, ma gdje bilo to u
nas, a kada dođe i mi ćemo biti dio tog suvremenog trenda i svijeta i definitivno ćemo
popljuvati sve vrijednosti iz kojih su nastajali makar oni što su nas rodili. Fuj! T i tamo bilo bi i
nekih iznimki, ne kažem…Prebacivao bih te kanale kao da su mi zmije plazile po ekranu!

Ovo s gospođom Radom bilo bi drukčije. Pedagoški, sociološki, humanistički, dostojanstveno,
sve ono što dostojanstveno i lijepo odijevanje doista razlikuje od kvazi modernog, vulgarnog i
gotovo nakaznog. Padagoške i edukacijske priče iz oblasti za koju sam mislio da je izgubila
svaku vezu s karakterom. Taj ”karakter” viđam po onim brojnim televizijskim show
programima gdje se cure natječu u pjevanju a modni stilisti odijevaju ih kao da ih spremaju za
porno ulogu a ne za pjevački nastup. Redatelji i snimatelji dio su te zabavljačke histerije na
način da se djevojci koja pjeva kamerom uspinje od međunožja do razgolićenih grudi s tek po

nekoliko kadrova curina lica, jer ipak pjeva, treba joj i lice prikazati. Grozno. Ili je to vezano s
mojim godinama, kakogod, gadljivo je.

Ovaj serijal na crnogorskoj državnoj televiziji nisam mogao pratiti stalno jer kanala je puno i
brzo se izgubim u terminima emitiranja, ali sam bogme upratio popriličan broj tih Radinih
emisija i naslušao se pristojnih i stručnih, potpuno prirodnih priča o odijevanju i moralnom,
etičkom i etničkom te nadasve stručnom i čovjekoljubnom odnosu prema lijepom odijevanju,
bez da se prikriva ono čime se svaka cura ili dečko ponose, dapače, sve je to istaknuto na jedan
poseban, gotovo art pristup u kreiranju i stiliziranju. Od mladih ljudi se i kroz učenje o
odijevanju tako rađa osjećaj samopouzdanja i dostojanstva, a o svemu što ima veze s tim,
treba djecu učiti u školama, u redovnom od države proklamiranom predmetu!

S tom spoznajom pokupljenoj u nedavnom sjećanju na Radu, jednom ću upitati Vajtu otkuda
on poznaje Radu, kako ju je upoznao, jer vidim da na njegovom portalu ljudi sve masovnije
čitaju tekstove njoj, sve su to fini osvrti na ovu neobičnu osobu i posao kojim se bavi s, za naše
opće južnoslavenske prilike, nevjerojatnim uspjesima.

A, nisam ti ja nikada upozna Radu, ne znamo se mi vako, nikada se nismo sreli, ali ko da se
znamo cili život! Ja san jednon vidija na nekom portalu da je ona dobila nagradu kao najbolja
mpodna kreatorka u svitu i odma san se zalipio za to, jer nije to mala stvar. Za to tribaš biti ili
đavlija Ingležina, Amerikanac ili Vrancuz, Talijan i tako…oni su od tog posla. Is’sa ti draga, to je
ko da ja iz Ljubotića u Ercegovini budem prvak svita u nečem! A ni Kotor ni Cetinje nisu baš
veliki. Odma san joj se javio…

Zvao si je?

Jašta sam!

Zašto, da joj čestitaš?

I da joj čestitam i da joj nešto pripovidim…

Vajta mi priča dok me ispraća. Dakle, gdje god da sjedite s Vajtom, kao da u njega doma sjedite,
a domaćin vas vazda ispraća. E, Vajta ispraća i iz birtije!

Vakjo ti je bilo. Ti znaš da sam ja vodio građevine di je god bilo gradilišta. Radio sam ja po Boki
puno, po Nikšiću. I, doće ono nesritno vrime, vidi se da će rat, druge neće bit, a mi još doli. , a
mi još doli. Dođe mi jedna ljudina, fin, krupan, uljudan, veli: Čoče, nemoj me krivo shvatit, nije
više vrijeme od gradnje, vidiš da je ovo naopako okrenulo i na zlo će se dat! A ja, mi vamo i ti i
vi tamo, bićemo suprotne strane i već jesmo. Nego, ajde vi pokupite alat i vaše stvari, da vas
odvezem do Dubrovnika, dalje ćete se snać!

I ovezo nas čovik u Dubrovnik, zavuka ruku u džep i nudi nam pare.

Ma kakve pare, čoviče božji, ne triba nam, imamo…

On nazad u Kotor a mi u Ercegovinu. Zva se Krivokapić. To prezime nikada nisam zaboravija i,
kad sam vidio da se Rada preziva Krivokapić reka san joj, Rado, ja sam mali čovik, iz malog sela
i iman mali portal. E, od jutros je to tvoj portal i sve što tribaš objavit, ja ću objavit i naći ću sve
koji išta o modi znadu, sve ću jim o tebi pridočit a i sami mogu naći po internetu, i svaki dan
ćemo o tebi nešto pisat, ti si Krivokapićka a ja čojstvo tvog prezimenjaka i morebit rođaka,
dok sam živ neću zaboraviti! Iznenadila se ona, razgovarali smo ko da se dugo poznamo, tako
ti je to počelo, moj Marijanoviću, evo dosad ji je više od desetero pisalo o Radi na mom portalu,
bude i do petnes tisuća pregleda! Na portalu iz sela Ljubotići, malog čovika Mladena Ljubića
Vajte, od nji deset ili petnes znam samo dvoje – troje, svi ostali se sami javljaju. Pa sam i ja
iznenađen ko i Rada.

Koja priča! Tipična za Vajtu i njegovu sklonost filantropiji, čovječnosti, ljubav prema čovjeku
općenito. Tada shvaćam bit ovog neobičnog podnosa između Vajte i gospođe Rade. Nije važno
što se nikada nisu sreli, hoće jednom, dat će Bog, ali imaju slične karaktere. Zakon obećanja i
zadane riječi. Isti odnost prema čovještvu. Čuju se gotovo svaki dan i vidim da je to virtualno
prijateljstvo preraslo u izvrsnu suradnju, bez ikakva interesa. Vraćanje ljudskog duga bez da je
itko ikomu išta posudio. Osim ljudstva, a to se ne da platiti!

A kud ćeš veći ”interes” od ljudikanja!?

Tako da je Rada postala i predmetom mojega zanimanja i nastojao sam o njoj doznati što više.
Budući da ste svi koji ćete, ako ćete, ovo čitati, upućeni u Radine nevjerojatne domete i
postignuća, svjetsku slavu koja joj nije poremetila život jer je očito mentalno zdrava i prejaka,
neću od toga ništa navoditi nego tek primijetiti da su darovi kojima su ju Bog i geni častili,
mnogostruki. Počela je kao medicinarka, mislim da bi joj pokojni roditelji voljeli da je to i danas
a da je pošla tragom medicinskih znanosti, jednako bi bila velika. Jednostavno, postoje
osobnosti kojima je to suđeno, čime god se bavile.

Htjela je biti modna kreatorica i postala je najbolja. Htjela je biti majka četvero djece i jeste,
vjerojatno je najbolja mama. Htjela je studirati umjetnost i jeste, sve što je htjela i napravila,
maštala je dok je bila djevojčica.
Što je djevojčicom snivala, ženom je ostvarivala.

Vidjela najmoćnije modne brendove svijeta i najveće umove, učila od njih, bila na praksi, kako
bi se u sviju nas to po starinski kazalo.

Ali ostala svoja. Nije ”zinula”, kako bi se opet u nas kazalo, na ukazane mogućnosti i
nesumnjive izglede. To ju razlikuje od svih tih silnih slava i brendova, jer ako netko izgubi

samosvjesnost, nestaće na bespućima ubitačnog ritma i beskrupuloznosti suvremenog
vremena kojemu je masovna modna industrija jedna od glavnih negativnih značajki. Čudno?
Nipošto! Danas je modna industrija među tri ili četiri monstruozna zanata koja namiču
nezamislive količine novca, tu odmah uz proizvođače oružja, ponajprije ovoga za masovno
uništenje čovjeka s baš živimo vrijeme u kojemu se čovječanstvo userava u realnom strahu od
njegove primjene, onda su tu farmaceuti koji čine sve da nam skrate život, trgovina
drogom….Modna industrija je drugi masovni zagađivač ove planete, proizvodnja je sve
masovnija, brža i jeftinija a odlagališta nekvalitetne i brzoprolazeće ”mode” završavaju na
odlagalištima velikim poput Lovćena. Daleki Istok, indijski potkontinent, Afrika i Južna Amerika
prije sunca šalju svoju djecu, majke i bakice da trunu po tim radionicama u vlasništvu
pohlepnih gazda, da bi za par dolara mjesečno nekako preživjeli.

Rada to zna i ne želi biti dio toga. Ima ona svoj prostor i svoje vrijeme.

Prostor iz kojega je rada iznikla je predodređen za velike stvari. Općenito, mali prostori uvijek
su davali čovječanstvu važne i velike ljude. Ništa novoga, osim što treba stalno podsjećati na
to.

Ta mašna/kravata s kojom je Rada stekla slavu, zapravo je ilustracija duge povijesti Boke
Kotorske i Crne Gore u širem te jadranskog priobalja u najširem smislu. Nema civilizacije koja
tu nije došla nešto oteti, ali pritom i donijeti. Ne radi onoga tko je živio tu, nego radi sebe.
Znala je to i Ardijejka Teuta, ilirska kraljica, tu je ona bila, nešto kilometara dolje niz obalu, pa
je prešla u Škodr, Skadar današnji. Tamo su nam kraljevi stolovali. Pa su teutini lađari
presijecali Neretvanski i Bokokotorski zaljev brzim lađama, do dvanaest snažnih veslača i
”naplaćivali” porez koji im ni Grci ni Rimljani ionako ne bi platili. Opsjedali su to i saraceni i
Turci, zaposjedali Mlečani, Austrijanci, Francuzi, crni vrag će znati tko sve nije. Tu su stigle

jedne od prvih orgulja u Europi. Preko tog mora stizala je renesansa i sve što je sobom nosila
i podrazumijevala, u svakoj pori ljudskog života.

Tim su morem, stisnutoj u toj čarobnoj ”boci”, do svake znane obale jedrili bokeljski
moreplovci, takve svijet nije upamtio. Donosili sa sobom sve što im se činilo interesantnim za
njihov zavičaj. Bogato je to bilo, brate mili, te se valjda bogato i lijepo i odijevalo. Od Prčnja do
Kotora. Ili od Bara do Novoga, svejedno, ali ako su se kapetani natjecali tko će ljepšu crkvu
sagraditi, ta nije im bio problem dukate davati za odore kakve svijet tog vremena također nije
imao priliku posvuda viđati. Barem tako govore zaboravljeni putopisci. Ma, uostalom, Bokelj
je moćnom ruskom caru sagradio flotu i upravljao njome. Točka. Kraj svega. Zašto o tom i
koječemu drugom malo znamo, e to je druga priča i druga tema…Oni koju su dolazili donosili
su svoje povijesti, satirući onu koju su zatekli, to je tako, jebeni zakon jačega, i uvijek je i svuda
tako bilo.

Odijevanje je vazda i svakom bilo važno. Nisu se po kotorskim trgovima isto odijevali oni koji
su trgovali brašnom, oružjem, voćem, platnom ili začinima, odijevanje je bilo cehovsko ili
statusno, plemensko i religijsko i svatko je ”svoju čipku vezao”. Toliko da svaki trg ondje ima
cehovsko ime! Ni to svijet nije vidio.

Sve je to Radino naslijeđe. Zato i njezine ”folklorne” revije, koje su, kao i ostale, dio ne samo
modne nego i kulturne povijesti Crne Gore. Doći će valjda i vrijeme kada će netko to baš tako
shvatiti.

I ono gore, uz onu zmijoliku mukotrpnu cestu, njezino rodno Cetinje, koje je uporno uglavnom
ostajalo nekako ”između” i svoje. Sačuvalo izvornost i folklor. Tradiciju. Kad pogledam onu
Biljardu i onu široku kratku šetnicu od nje pa pokraj onih nekadašnjih poslanstava, pokušavam
zamisliti taj šušur, tu gizdavost davnih šetača. Kako su se nosili Rusi ( utjecaj germanski, potom

francuski uz nešto svoga, stepskog,stoposto), Srbi, Austrijanci, Mađari…. Malu zemlju, stisnutu
između Osmanlija u svega drugoga, diplomatski svijet je shvaćao ozbiljno, bila je tom
suvremenom svijetu kojega danas skupno zovemo Zapad, puno važnija nego li joj je pomagao!

Bila je to i modna pozornica onoga vremena bez ikakve sumnje! Crnogorci? Vjerojatno su
ostajali svoji. Njihovi vladike i car na svom dvoru pomalo su ”uzimali” te trendove, valjalo je
Nikoli tolike kćeri poudavati ali ih je bogme prethodno valjalo naormati, da na šetnici izgledaju
kako carske kćeri trebaju izgledati. A Nikola baš i nije bio široke ruke. Na muke žive udario je
Vlaho Bukovac dok mu za onaj povijesni i jedini carski portret nije iskamčio približno očekivane
novce. Crnogorski vladari nosili su tradicijske oprave, od prvog do zadnjeg, samo je onaj lažnjak
Šćepan nosio ono čime su ga podmićivali mletački lupeži.

Bokeljski vezovi, bijeli kao morska pjena, nekako su slični onim konavaoskim, što je normalno.
Taj crnogorski odjevni i živopisni ”folklor” neviđeno je bogatstvo, bez iskričavih boja,
veličanstven u svojoj jednostavnosti. Kao i tamošnji ljudi, kojih se većinom tako prisjećam a
literatura mi ih nudi napretek.

Nije li taj vez u Hum donijela naša humska nevjesta, Jelena, udova u Balšića, što će ju priženiti
ona naša nevolja od vojvode Hercega Kosače, Stjepana, Stipana, Stefana, Šćepana, kakogod?
Pa ona učila malu Katarinu, buduću kraljicu bosansku. A ona učila žene oko jajca, Kupresa tom
istom vezu. Eno mu tragova još po ponekom rupcu što ga vezu posljednje starice po tim
krajevima plus Rami, gdje se ornamentike srednjovjekovlja još da vidjeti po usahlim rukama
starica koje su se za djevojaštva običajno tetovirale. Znaci su vjerske naravi, slične se dade
vidjeti i po stećcima, a po Crnoj Gori ih je puno.

Sigurno je Rada vidjela neke i nešto joj je za oko zapelo i čeka svoje vriejme, da se ostvari kroz
neku odjevnu aplikaciju, možda broš. Ah, da, pade mi na um i broš. Eto, tako mi došlo. Ima li

igdje na svijetu broš stilizirane rozete s neke prastare crkve? Nema. Sigurno nema. A Boka ih
puna i cijelo priobalje.

Rada razmišlja iskonski, u to ne sumnjam. No, golem je i težak put od ideje do realizacije
kreacije. Meni zanimljiva i ona kapa. Ovdje ju zovemo ”mica”. Još ju nose vremešni ljudi po
ruralnoj Crnoj Gori, Hercegovini i Dalmatinskoj zagori. To da je nekako stilizirati,
oživjeti…Oprosti Rado, ponijelo me malo!

Želim ti da ostaneš to što jesi. Svoja i naša. Što bi Vajta rekao, dašta je nego naša, čija će bit!
Svi smo mi rodijaci u sedmo koljeno.

Dragan Marijanović

Mostar, 27. Svibnja/maja 2004. godine

Urednik mmportal.net Mladen Ljubić-Vajta