Arogancija

Čovjek se pokatkada iznenadi kad naoko umilni tipovi najednom, ničim izazvani, iskažu neviđenu dozu arogancije i prijezir čak i prema onima kojima bi trebali biti zahvalni. Još uvijek se čudim s kojom arogancijom je Plenky izabrao Obuljen i tražim racionalan odgovor.

Za Tomislavcity  tropolje.info piše Marko Tokić

BoÅ¡njačka vlast i oporba složno protiv nove konferencije o BiH (Dayton 2). SBB i SDP (i svi drugi, ne treba se brinuti jesu li ili nisu). A o čemu zapravo nas obavjeÅ¡tava ova vijest. O onome Å¡to mi već odavno znamo, ali u Hrvatskoj nikako da shvate. RuÅ¡ili bi BoÅ¡njaci Republiku Srpsku kad bi to netko uradio umjesto njih, ali ih strah izgubiti svoju republiku (u to, nažalost, pretvorenu voljom naÅ¡ih zapadnih prijatelja takozvano hrvatsko-boÅ¡njačka Federacija). Umjesto juriÅ¡a na RS ili makar osporavanja njezina osamostaljenja boÅ¡njačka se politička elita u skladu s Davotogluovom doktrinom (S kojom je suglasan, gle čuda, savjetnik naÅ¡e predsjednice Mate Granić) brinu o posve drugim stvarima: Å¡to nakon, izvjesno je, njezina osamostaljenja. I snivaju ratne snove o kojima mi pričamo naÅ¡oj braći u Hrvatskoj, ali o kojima oni kao nemaju pojma. Snove o izlasku na more, o ratnoj ili makar mirnodopskoj luci Neum (i izlazu na more), o čemu svjedoči i lučka kapetanija u Konjicu. Za svjedoka pozivam… Ali kome. U skladu s tim su, naravno, i dogaÄ‘anja u Stocu ( o čemu sam već pisao). DogaÄ‘aji u Stocu i nisu niÅ¡ta drugo do nastavak, u miru ratne operacije (Neretva 93.) političkim sredstvima. Kad ne ide drukčije na scenu stupa boÅ¡njački demokratski poučak: ako, kojim slučajem, BoÅ¡njaci ne mogu demokratskim putom ostvariti vlast (jer su joÅ¡ uvijek u manjini) dobro je napraviti incident kako bi se napravio politički problem (pa je tako nakon Mostara i Stolac postao grad slučaj).

Dok stvari izmiču kontroli u Hrvatskoj se još sanja zimski san u kojem se još propovijeda o nekakvoj nedefiniranoj BiH (ili kako joj tepaju Bosni) koju će ostvariti ne zna se tko kao bi se kotač povijesti zaustavio. Ne vidjeti što se događa i kamo vode politički procesi znači svjesno glumiti noja koji je zabio glavu u pijesak i misli kako je riješio problem. Ako srpska i bošnjačka elita ostvari ono što kani činiti (a procesi su u tijeku) onaj tko zna geostrateški misliti već vidi što će se dogoditi. Neki će ponovno oživjeti priču o Dubrovniku (za početka kao republici a nakon toga) kao plijenu hrvatske gluposti i nečijih (pogodite čijih) imperijalnih snova.

I kad je Neretva 93. bila u opticaju ona je tek bila kupovina ulaznice za Bošnjake (njihov narod i teritorij) u zajedničku državu sa Srbima. Ne vjerujete?! O tom bi mogli ponešto upitati i Putina i Erdogana (a možda i ponekog britanskog, ako ne i još po kojeg i nekih drugih država navodnog diplomatu).

I u Hrvatskoj je zanimljivo.

Milijan Brkić ovih se dana nešto zabrinuo oko Zadranki. Udruga sudionica rata usudila se iskazati na demokratski način svoje neslaganje s Plenkyjevim izborom, a Milijan je odmah u tome uočio zavjeru. I to zamislite; koga? Pokrovitelji prosvjeda protiv Plenkovića su oni krugovi koji su željeli da Josipović ostane predsjednik države – priopći nam. I ostade živ! Znajući da čovjek dolazi iz ovih naših krajeva čudi me da nije čuo za onu: ako nemaš reći štogod pametno, bolje je šutjeti. Naime, ne znam zna li Milijan da je tako izravno optužio potpredsjednicu vlade Martinu Dalić (i krug oko nje) jer je poznato da je ona upravo navodno bježeći od Karamarka skrila se u Yusipovićeve skute. Inače Martina, naše Pametno nije u sukobu interesa, jer joj je muž već po ne znam koji put, tako neki tvrde (a tamo ga je, po istim tvrdnjama Martina postavila nimalo nepotistički) u neki, nije moguće, odbor INA – MOL-a. Zanimljivo je da o tome ništa ne zna ni Božo Petrov; inače poznat kao savjest drugih: Karamarka, Crnoje, Brkića i još nekih – ali, gle čuda ne i naše Martine. Pametno, nema što. Ne bi se, valjda, htio zamjerati Šeksu, Plenkoviću, gremiju; nije dobro ni baraba Luki. Sve je to uredu i doći će na svoje. I tako sve u svemu nema razloga da ne budemo nesretni: Martina Dalić Pametno: odabrao Mario Plenković (ili Šeks, pardon, možda Vaso Brkić a možda i Andrej Plenković poznatiji kao Nedokazano Sposobni). I sve tako da ne može pametnije.

Nisam zadnji put kad govorah o ministrima u vladi govorio o onima iz kvote Mosta. Nema se tu Å¡to reći. Za razliku od Plenkovića koji je nedokazano sposoban oni su dokazano nesposobni. Pardon. Ne znamo to za ovog Kovačića, općinskog načelnika i stomatologa, koji je kao stručnjak (jer Most se oduvijek zauzima za vladu stručnjaka) preuzeo Ministarstvo uprave (i koje čega) i uz to dobio časnu potpredsjedničku dužnost u vladi. Å ta ćeÅ¡ kad je stručan. Koje ustavno pravo i uprava, i graÄ‘ansko ili neko drugo, Å¡to li doktori pravnih znanosti – kada se stomatolog s buÅ¡ilicom primakne ima da ti sve bude jasno da jasnije ne može biti. Kako struka cvjeta saznali smo na primjeru ministra Orepića: on joÅ¡ uvijek ne zna gdje mu je dva kila zlata ukradenih iz policijske postaje ili uprave, zar je to važno (i neÅ¡to novčanica, ali nije bitno), ne zna ni tko je nacrtao svastiku na Poljudu, tko je zatukao hrvatskog branitelja Pajčića u Vukovaru, tko je ubio Klicu… I tako dalje i tako bliže. On niÅ¡ta ne zna. I to ga, posve je sigurno, kvalificira za ministra u vladi stručnjaka po zamislima Bože Petrova – odabrao (i je li i koji) Plenković (ili netko drugi, a možda i Božo Petrov).

A kako svi mogu biti stručnjaci red je da se i ja poigram iako nisam psiholog, ni psihijatar ko Božo, psiholoÅ¡kog profila mlaÄ‘eg Plenkovića. Naime, poznajući donekle dobre običaje u diplomaciji i vjeÅ¡tinu koja diplomatima priliči (a Plenky voli da ga se drži u tom smislu makar uspjeÅ¡nim) a koju su najbolje opisali zlobnici (kako bi opisali dubrovačku diplomatsku vjeÅ¡tinu) i definirali je na sljedeći način: sa svakim lijepo ni s kim iskreno; zbilja me začudilo kako je Plenky i s kojom je drskošću postavio obljubljenu Obuljen (gle čuda, upravo iz Dubrovnika) za ministricu kulture iskazujući pritom prijezir prema drukčijem miÅ¡ljenju, dapače upravo prema onima koji su mu (li makar manjim dijelom) dali premijerski mandat. I onda sam se malo zainteresirao i pročitao neÅ¡to o prijeziru, omalovažavanju, aroganciji (pa i sadizmu) kako bih uÅ¡ao u pozadinu te i takve odlučnosti. I zbilja, gle – tko bi rekao. Ima tu priličnih zanimljivosti, ako mi ne vjerujete uguglajte (ovaj iskaz da se pokaže da nisam baÅ¡ posve iz pluskvamperfekta) malo (daklem, iskoristite tražilicu na internetu ili potražite Å¡togod stručne literature) i… E, pa tamo vam stoji crno na bijelo da onaj tko pokazuje prijezir prema nekome (kao Plenky prema svojim biračima, ako hoćete ublaženije makar onima desnijeg spektra) da se to dokazuje upravo na polju kulture jasnim zauzimanje pozicije s koje se onako s visoka gleda na kukavelj od koje se po svaku cijenu želi odijeliti iskazujući jasno i kulturoloÅ¡ku poziciju s koje to čini. I zato nije čudo da je Obuljen, njegov izbor (i da se poznaju već dvadeset godina) i da je upravo lijeva kulturna matrica ona s koje Plenky sudi onima koje s gaÄ‘enjem odbacuje (Hasanbegovića kao metaforu i sve one koje bi on kao znak mogao predstavljati).

U tom svom vrijeđanju, naravno, on ne će posustati. Jer činjenica da ga nisu izabrali oni kojima on pripada za njega je gotovo nepodnošljiva, nego ona koje prezire i taj dojam koji će u njemu svakodnevno jačati nužno će postati sve očitiji. Volio bih da se varam. Ali, bojim se da nisam. Gdje je pozadina svega, je li u osjećaju nadmoći i mišljenju kako oduvijek pripada višoj društvenoj kasti a sad se mora baviti ognjištarskim masama ili je u nesretnoj birokratskoj sudbini uguza koji se morao beskrajno ponižavati da bi se dočepao pozicije s koje će On moći vedriti i oblačiti, manje je bitno. Psihološki profil arogantnih likova lako poprimi patološke karakteristike pa bi Plenky s obzirom na društvenu moć koju osvaja mogao postati, ukoliko ne obuzda porive u sebi, i krajnje opasan lik.

Detuđmanizacija društva (da ne kažem rashrvaćenje) koja traje još od smrti pokojnog predsjednika s Plenkyjem ulazi u novu fazu, ona je uvijek opasnija kada se likovi deklarativno pozivaju na Tuđmana a rade posve suprotno (najčešće uslijedi takozvano čišćenje ekstremne desnice).

No, bilo kako bilo, nije da nisam optimist?

Kotač se povijesti ne da zaustaviti. Neki su procesi ipak, zahvaljujući Karamarku (s njegovom nakanom ili propustom, nije važno), pokrenuti i ne će se dati zaustaviti: ruÅ¡enje lijeve kulturne hegemonije (pluralizacija druÅ¡tva na kulturnom i obrazovnom području), preispitivanje proÅ¡losti i traženje povijesne istine, otvaranje prema iseljeniÅ¡tvu i razotkrivanje etnobiznismena… Dalo bi se pronaći i joÅ¡ poneÅ¡to, ali i ovo je obećavajuće.