Magazin
Arogancija
ÄŒovjek se pokatkada iznenadi kad naoko umilni tipovi najednom, niÄim izazvani, iskažu neviÄ‘enu dozu arogancije i prijezir Äak i prema onima kojima bi trebali biti zahvalni. JoÅ¡ uvijek se Äudim s kojom arogancijom je Plenky izabrao Obuljen i tražim racionalan odgovor.
Za Tomislavcity  tropolje.info piše Marko Tokić
BoÅ¡njaÄka vlast i oporba složno protiv nove konferencije o BiH (Dayton 2). SBB i SDP (i svi drugi, ne treba se brinuti jesu li ili nisu). A o Äemu zapravo nas obavjeÅ¡tava ova vijest. O onome Å¡to mi već odavno znamo, ali u Hrvatskoj nikako da shvate. RuÅ¡ili bi BoÅ¡njaci Republiku Srpsku kad bi to netko uradio umjesto njih, ali ih strah izgubiti svoju republiku (u to, nažalost, pretvorenu voljom naÅ¡ih zapadnih prijatelja takozvano hrvatsko-boÅ¡njaÄka Federacija). Umjesto juriÅ¡a na RS ili makar osporavanja njezina osamostaljenja boÅ¡njaÄka se politiÄka elita u skladu s Davotogluovom doktrinom (S kojom je suglasan, gle Äuda, savjetnik naÅ¡e predsjednice Mate Granić) brinu o posve drugim stvarima: Å¡to nakon, izvjesno je, njezina osamostaljenja. I snivaju ratne snove o kojima mi priÄamo naÅ¡oj braći u Hrvatskoj, ali o kojima oni kao nemaju pojma. Snove o izlasku na more, o ratnoj ili makar mirnodopskoj luci Neum (i izlazu na more), o Äemu svjedoÄi i luÄka kapetanija u Konjicu. Za svjedoka pozivam… Ali kome. U skladu s tim su, naravno, i dogaÄ‘anja u Stocu ( o Äemu sam već pisao). DogaÄ‘aji u Stocu i nisu niÅ¡ta drugo do nastavak, u miru ratne operacije (Neretva 93.) politiÄkim sredstvima. Kad ne ide drukÄije na scenu stupa boÅ¡njaÄki demokratski pouÄak: ako, kojim sluÄajem, BoÅ¡njaci ne mogu demokratskim putom ostvariti vlast (jer su joÅ¡ uvijek u manjini) dobro je napraviti incident kako bi se napravio politiÄki problem (pa je tako nakon Mostara i Stolac postao grad sluÄaj).
Dok stvari izmiÄu kontroli u Hrvatskoj se joÅ¡ sanja zimski san u kojem se joÅ¡ propovijeda o nekakvoj nedefiniranoj BiH (ili kako joj tepaju Bosni) koju će ostvariti ne zna se tko kao bi se kotaÄ povijesti zaustavio. Ne vidjeti Å¡to se dogaÄ‘a i kamo vode politiÄki procesi znaÄi svjesno glumiti noja koji je zabio glavu u pijesak i misli kako je rijeÅ¡io problem. Ako srpska i boÅ¡njaÄka elita ostvari ono Å¡to kani Äiniti (a procesi su u tijeku) onaj tko zna geostrateÅ¡ki misliti već vidi Å¡to će se dogoditi. Neki će ponovno oživjeti priÄu o Dubrovniku (za poÄetka kao republici a nakon toga) kao plijenu hrvatske gluposti i neÄijih (pogodite Äijih) imperijalnih snova.
I kad je Neretva 93. bila u opticaju ona je tek bila kupovina ulaznice za BoÅ¡njake (njihov narod i teritorij) u zajedniÄku državu sa Srbima. Ne vjerujete?! O tom bi mogli poneÅ¡to upitati i Putina i Erdogana (a možda i ponekog britanskog, ako ne i joÅ¡ po kojeg i nekih drugih država navodnog diplomatu).
I u Hrvatskoj je zanimljivo.
Milijan Brkić ovih se dana neÅ¡to zabrinuo oko Zadranki. Udruga sudionica rata usudila se iskazati na demokratski naÄin svoje neslaganje s Plenkyjevim izborom, a Milijan je odmah u tome uoÄio zavjeru. I to zamislite; koga? Pokrovitelji prosvjeda protiv Plenkovića su oni krugovi koji su željeli da Josipović ostane predsjednik države – priopći nam. I ostade živ! Znajući da Äovjek dolazi iz ovih naÅ¡ih krajeva Äudi me da nije Äuo za onu: ako nemaÅ¡ reći Å¡togod pametno, bolje je Å¡utjeti. Naime, ne znam zna li Milijan da je tako izravno optužio potpredsjednicu vlade Martinu Dalić (i krug oko nje) jer je poznato da je ona upravo navodno bježeći od Karamarka skrila se u Yusipovićeve skute. InaÄe Martina, naÅ¡e Pametno nije u sukobu interesa, jer joj je muž već po ne znam koji put, tako neki tvrde (a tamo ga je, po istim tvrdnjama Martina postavila nimalo nepotistiÄki) u neki, nije moguće, odbor INA – MOL-a. Zanimljivo je da o tome niÅ¡ta ne zna ni Božo Petrov; inaÄe poznat kao savjest drugih: Karamarka, Crnoje, Brkića i joÅ¡ nekih – ali, gle Äuda ne i naÅ¡e Martine. Pametno, nema Å¡to. Ne bi se, valjda, htio zamjerati Å eksu, Plenkoviću, gremiju; nije dobro ni baraba Luki. Sve je to uredu i doći će na svoje. I tako sve u svemu nema razloga da ne budemo nesretni: Martina Dalić Pametno: odabrao Mario Plenković (ili Å eks, pardon, možda Vaso Brkić a možda i Andrej Plenković poznatiji kao Nedokazano Sposobni). I sve tako da ne može pametnije.
Nisam zadnji put kad govorah o ministrima u vladi govorio o onima iz kvote Mosta. Nema se tu Å¡to reći. Za razliku od Plenkovića koji je nedokazano sposoban oni su dokazano nesposobni. Pardon. Ne znamo to za ovog KovaÄića, općinskog naÄelnika i stomatologa, koji je kao struÄnjak (jer Most se oduvijek zauzima za vladu struÄnjaka) preuzeo Ministarstvo uprave (i koje Äega) i uz to dobio Äasnu potpredsjedniÄku dužnost u vladi. Å ta ćeÅ¡ kad je struÄan. Koje ustavno pravo i uprava, i graÄ‘ansko ili neko drugo, Å¡to li doktori pravnih znanosti – kada se stomatolog s buÅ¡ilicom primakne ima da ti sve bude jasno da jasnije ne može biti. Kako struka cvjeta saznali smo na primjeru ministra Orepića: on joÅ¡ uvijek ne zna gdje mu je dva kila zlata ukradenih iz policijske postaje ili uprave, zar je to važno (i neÅ¡to novÄanica, ali nije bitno), ne zna ni tko je nacrtao svastiku na Poljudu, tko je zatukao hrvatskog branitelja PajÄića u Vukovaru, tko je ubio Klicu… I tako dalje i tako bliže. On niÅ¡ta ne zna. I to ga, posve je sigurno, kvalificira za ministra u vladi struÄnjaka po zamislima Bože Petrova – odabrao (i je li i koji) Plenković (ili netko drugi, a možda i Božo Petrov).
A kako svi mogu biti struÄnjaci red je da se i ja poigram iako nisam psiholog, ni psihijatar ko Božo, psiholoÅ¡kog profila mlaÄ‘eg Plenkovića. Naime, poznajući donekle dobre obiÄaje u diplomaciji i vjeÅ¡tinu koja diplomatima priliÄi (a Plenky voli da ga se drži u tom smislu makar uspjeÅ¡nim) a koju su najbolje opisali zlobnici (kako bi opisali dubrovaÄku diplomatsku vjeÅ¡tinu) i definirali je na sljedeći naÄin: sa svakim lijepo ni s kim iskreno; zbilja me zaÄudilo kako je Plenky i s kojom je drskošću postavio obljubljenu Obuljen (gle Äuda, upravo iz Dubrovnika) za ministricu kulture iskazujući pritom prijezir prema drukÄijem miÅ¡ljenju, dapaÄe upravo prema onima koji su mu (li makar manjim dijelom) dali premijerski mandat. I onda sam se malo zainteresirao i proÄitao neÅ¡to o prijeziru, omalovažavanju, aroganciji (pa i sadizmu) kako bih uÅ¡ao u pozadinu te i takve odluÄnosti. I zbilja, gle – tko bi rekao. Ima tu priliÄnih zanimljivosti, ako mi ne vjerujete uguglajte (ovaj iskaz da se pokaže da nisam baÅ¡ posve iz pluskvamperfekta) malo (daklem, iskoristite tražilicu na internetu ili potražite Å¡togod struÄne literature) i… E, pa tamo vam stoji crno na bijelo da onaj tko pokazuje prijezir prema nekome (kao Plenky prema svojim biraÄima, ako hoćete ublaženije makar onima desnijeg spektra) da se to dokazuje upravo na polju kulture jasnim zauzimanje pozicije s koje se onako s visoka gleda na kukavelj od koje se po svaku cijenu želi odijeliti iskazujući jasno i kulturoloÅ¡ku poziciju s koje to Äini. I zato nije Äudo da je Obuljen, njegov izbor (i da se poznaju već dvadeset godina) i da je upravo lijeva kulturna matrica ona s koje Plenky sudi onima koje s gaÄ‘enjem odbacuje (Hasanbegovića kao metaforu i sve one koje bi on kao znak mogao predstavljati).
U tom svom vrijeÄ‘anju, naravno, on ne će posustati. Jer Äinjenica da ga nisu izabrali oni kojima on pripada za njega je gotovo nepodnoÅ¡ljiva, nego ona koje prezire i taj dojam koji će u njemu svakodnevno jaÄati nužno će postati sve oÄitiji. Volio bih da se varam. Ali, bojim se da nisam. Gdje je pozadina svega, je li u osjećaju nadmoći i miÅ¡ljenju kako oduvijek pripada viÅ¡oj druÅ¡tvenoj kasti a sad se mora baviti ognjiÅ¡tarskim masama ili je u nesretnoj birokratskoj sudbini uguza koji se morao beskrajno ponižavati da bi se doÄepao pozicije s koje će On moći vedriti i oblaÄiti, manje je bitno. PsiholoÅ¡ki profil arogantnih likova lako poprimi patoloÅ¡ke karakteristike pa bi Plenky s obzirom na druÅ¡tvenu moć koju osvaja mogao postati, ukoliko ne obuzda porive u sebi, i krajnje opasan lik.
DetuÄ‘manizacija druÅ¡tva (da ne kažem rashrvaćenje) koja traje joÅ¡ od smrti pokojnog predsjednika s Plenkyjem ulazi u novu fazu, ona je uvijek opasnija kada se likovi deklarativno pozivaju na TuÄ‘mana a rade posve suprotno (najÄešće uslijedi takozvano Äišćenje ekstremne desnice).
No, bilo kako bilo, nije da nisam optimist?
KotaÄ se povijesti ne da zaustaviti. Neki su procesi ipak, zahvaljujući Karamarku (s njegovom nakanom ili propustom, nije važno), pokrenuti i ne će se dati zaustaviti: ruÅ¡enje lijeve kulturne hegemonije (pluralizacija druÅ¡tva na kulturnom i obrazovnom podruÄju), preispitivanje proÅ¡losti i traženje povijesne istine, otvaranje prema iseljeniÅ¡tvu i razotkrivanje etnobiznismena… Dalo bi se pronaći i joÅ¡ poneÅ¡to, ali i ovo je obećavajuće.