Connect with us
Sretna NOVA GODINA!

Kultura

Vratimo Hrvatsku Hrvatima, pa će se Srbi sami integrirati

Autor: Marko LjubićLjubic-158x90

Samo dan nakon međunarodnog priznanja Hrvatske, Douglas Hurd, ministar vanjskih poslova Velike Britanije rekao je da je priznanje samo moralna satisfakcija Hrvatima, bez ikakvog bitnog sadržaja i da će se sve to lako promjeniti u narednome razdoblju.

Prošle su dvadeset i četiri godine od međunarodnog priznanja Republike Hrvatske i osamnaest godina od mirne reintegracije hrvatskog Podunavlja.

Samo dan nakon međunarodnog priznanja Hrvatske, Douglas Hurd, ministar vanjskih poslova Velike Britanije rekao je da je priznanje samo moralna satisfakcija Hrvatima, bez ikakvog bitnog sadržaja i da će se sve to lako promjeniti u narednome razdoblju.

Tu Hurdovu politiku prema Hrvatskoj obznanio je kao činjenicu pokojni predsjednik Tuđman više puta tijekom borbe za hrvatsku nezavisnost, govoreći o teškoćama s kojima se suočavamo.

Tuđman je u govoru prigodom umirovljenja kardinala Kuharića rekao: „Međutim moramo biti svjesni da smo trajno, ne samo pod snažnim jednostranim povećalom svjetske politike, već i izloženi kojekakvim neosnovanim pritiscima, te začudnom nerazumijevanju našeg stanja i htijenja, našeg puta u slobodu i demokraciju. Pritiskaju nas, ali ne mogu nas ni skršiti, ni skrenuti s našeg pravednog puta. Sude nas i osuđuju bez osnova ili zbog sporednosti. Promatraju, a ne vide, ako pak i vide ne priznaju ni ono što je najsvetije našem čovjeku i čitavom hrvatskom narodu. A sve to zato, što se ne želimo podrediti nekim novim okvirima, sličnim onima iz kakvih smo se jedva izbavili. Zato što želimo biti svoji i Božji, živjeti s drugima u miru i skladu, na osnovama međusobnog poštovanja i priznanja.“

Isključivo u kontekstu ove dvije poruke treba gledati sve što se događalo tijekom uspostave samostalne Republike Hrvatske i procesa reintegracije Podunavlja.

A obje poruke, posebno dio o „novim okvirima“ iz govora predsjednika Tuđmana treba staviti u kontekst Račanovog prijedloga Ustavne odluke o samostalnosti Republike Hrvatske od 25. lipnja 1991. godine, koja je sadržavala trenutni početak pregovora oko uspostave nove zajednice sa Srbijom.

To sam više puta ponovio u analizama aktualnih političkih događaja u Hrvatskoj, pogotovo u analizama politika SDP-a i HNS-a.

To je izvorište njihovih politika i svega čemu svjedočimo godinama.

I to ću stalno ponavljati dok ne dobije odjek u konkretnoj politici hrvatske desnice ili bar u značajnijem vidu u hrvatskoj javnosti.

Hrvatska je vojska mogla samljeti srpsku okupacijsku silu lakše i brže nego u Bljesku ili Oluji.

Međutim čitav niz međunarodnih silnica Tuđman tada nije mogao ignorirati. Previše bi bilo na kocki u strateškom pogledu, a on kao mudar državnik kockom nije odlučivao. Pogotovo što mu je kao istinskom hrvatskom državniku bilo jasno da je ključna strateška temeljnica hrvatske državnosti, državnost hrvatskog naroda u BiH, koja se tek trebala riješavati.

Treba li naglašavati koliko se današnja Hrvatska udaljila od tih činjenica, od Tuđmanove strategije?

Ne treba nikome zdrava razuma.

U Hrvatskoj divljaju snage koje su od prvih dana borbe za nezavisnost pod firmom razvoja ljudskih prava, sloboda i demokracije financirali britanski i probritanski globalistički krugovi, a početkom ovoga stoljeća te su se snage posve legalizirale kao sastavnica hrvatske politike kroz političko djelovanje SDP-a i HNS-a.

Petnaest godina bile su na funkciji predsjednika Republike i osam su godina imale izvršnu i zakonodavnu vlast.

Tome treba pridodati gotovo potpunu kontrolu medija.

Nema nikakve sumnje da je Beogradu 1998.godine bilo jasno da nema nikakvih šansi vojno obraniti Podunavlje, jednako kako nema nikakvih sumnji da se vojna agresija tada preusmjerila na ostvarivanje Hurdove najave o državnosti bez sadržaja.

Zbog toga je Beograd prihvatio sporazum o reintegraciji.

Stanimirović, Pupovac i kompanija dobili su kako bi Srbi rekli – prekomandu.

Postali su političari u Hrvatskoj.

I nastavili zajedno sa spavačima agentima Beograda i međunarodnih antihrvatskih centara moći u Zagrebu, ostvarivati velikosrpske političke interese, koji su se potpuno preklapali s međunarodnim ambicijama na ovim prostorima.

Zajedničko im je bilo – uništavanje hrvatske državnosti.

Kako?

Topovi i tenkovi su otpremljeni u Srbiju, jer su bili bezvrijedni, a novo oružje je postala hrvatska Država, koju je trebalo preuzeti pod potpunu kontrolu integracijom s navodnom hrvatskom ljevicom i uz pomoć Velike Britanije i njenih satelita.

Pa onda, točno onako kako je radio Račan od 2000-2003. godine, zatim Milanović od 2011-2016. godine, uz pomoć antihrvatskih politika s Pantovčaka, hrvatsku Državu iskoristiti kao oružje za uništenje državnosti i suvereniteta hrvatskoga naroda.

U tom kontekstu prijelomni je događaj bio pobjeda Kolinde Grabar Kitarović na predsjedničkim izborima, a još je važnije formiranje nove vlade u savezu Mosta i Domoljubne koalicije.

Kolinda Grabar Kitarović je unijela snažnu političku energiju i prije svega jako utjecala na stvaranje nove političke i društvene klime u Hrvatskoj. To je daleko važnije od bilo kojega njenog pojedinačnoga poteza.

Oslobodila je duh slobode iz boce, a on se nikada ne vraća nazad.

I temeljni je preduvjet za svaki uspjeh čovjeka, društva, naroda, države.

Pitajte Amerikance tko ne vjeruje.

Drugi, po potencijalu jednako važan element, je pojava Mosta u sastavu nove Vlade. To ne bi imalo nikakav značaj da je Most formirao Vladu s Milanovićem i Pusić, ali ima potencijal golemoga preokreta u savezu s Domoljubnom koalicijom.

Bez Mosta ne bi bio moguć potencijal koji simbolizira Tihomir Orešković, makar da je postao predsjednik Vlade sa samostalnom HDZ-ovom većinom.

Tihomir Orešković i ono čemu se Hrvatska nada, iako je službeno bio prijedlog HDZ-a, ustvari simbolizira više nego bilo što politiku promjena koju je zagovarao Most, a godinama od HDZ-a molila, tražila i vrištala autentična Hrvatska. Bezuspješno.

Novi vjetrovi pušu hrvatskim ozemljem.

Evo primjera.

Danas je predsjednica Republike rekla u Vukovaru: „Netaktično inzistiranje na provedbi nekih zakonskih odredbi izdvojenih iz političkoga konteksta Ustavnoga zakona o pravima nacionalnih manjina dodatno je otežalo taj proces. Tzv. suživot ljudi često je samo eufemizam za izolaciju i samogetoizaciju pa je potrebno raditi na zajedničkom životu što ne znači nijekanje i poništenje razlika. Zato posebno želim potaknuti mlade jer oni mogu više od bilo koga učiniti korake na izgradnji zajedništva”.

Usporedite to s nakaznom porukom s još nakaznijega portala jučer, koju je poslao Ivo Josipović predsjednici Republike, o postavljanju ćirilične ploče na svoj privremeni ured.

Jasno je od prvoga dana svakome da se ne radi o – ćirilici.

Zbog toga je Milanovićeva vlada inzistirala na ćirilici, zbog toga je Pupovac inzistirao na ćirilici, zbog toga Srbija inzistira na ćirilici i zbog toga Josipović i jučer predlaže – ćirilicu.

I zbog toga je Predsjednica rekla upravo ovo Å¡to smo istakli.

Josipovićeva poruka ima samo usporednu težinu, a svrha njenog isticanja ovdje je ogoljavanje bitnih problema. Skidanje maski kako bi rekao biskup Komarica. Takav je čovjek bio predsjednik Republike do nazad godinu dana. I, iz toga se ponajbolje može izvući usporedba te uvidjeti golemi značaj promjena koje su se dogodile.

Ništa drugo ne treba tražiti, to dovoljno govori razumnim ljudima.

Treba upravo danas, prigodom obilježavanja dviju značajnih obljetnica jasno reći da Republika Hrvatska još ni izbliza nije suverena, ponajprije zato jer je iz političkog procesa isključeno preko dva milijuna Hrvata, pa državni poredak nema nužnu optimalnu legitimnost svoga naroda.

A time ni optimalan razvojni potencijal.

Dijaspori Republika Hrvatska mora vratiti status – hrvatskoga naroda.

To je ključni problem hrvatske suverenosti, a ne inozemni dug ili banke u stranom vlasništvu.

To su samo posljedice.

S druge strane, treba također istaći da integracije Srba u hrvatsko društvo nema. Nema je ni jedan korak bliže, nego tijekom agresije na Hrvatsku.

Srbi su se u Hrvatskoj integrirali s politikama koje im stavljaju na raspolaganje hrvatsku Državu za ostvarivanje beogradskih ciljeva. I, ništa više.

Na žalost, floskule o tome da se radi o nekakvoj manjini Pupovčevih Srba nisu realne. Jer, ako izuzmemo Olgu Carević, svih ovih godina ni jedan jedini intelektualac srpskog etničkog podrijetla u Hrvatskoj nikada ničim nije osudio ili pokušao osporiti zla koja je hrvatskome narodu uradila Srbija i srpski narod.

Nikada nitko.

A s druge strane, od sve većega broja Srba svakodnevno se ističu ustaški zločini, srpska stradanja i mračne Tuđmanove godine. U tome upravo prednjače intelektualci srpskog etničkog podrijetla koji su za vrijeme rata živjeli i radili u Zagrebu.

To je nametnuto uz pomoć hrvatske pete kolone kao neupitna kategorija o kojoj je razgovarati – fašizam.

Dakle, pred hrvatskim narodom i Republikom Hrvatskom su tek odlučujuće bitke, ni malo manje, ni malo opasnije i presudnije od onih iz devedesetih godina.

Samo što je u ovome slučaju potrebno puno mudrosti, jasnoće, znanja i vještine za pobjedu jer se neprijatelj više ne nalazi s druge strane bojišnice. Tu je, u samome srcu hrvatskoga društva, često u svemu jednak nama. A hrani ga naše sljepilo, glupost i bijeg od naših korijena.

Dakle, danas je ključno pitanje kako započeti proces integracije hrvatskoga naroda u politički poredak Republike Hrvatske, a ne kako završiti integraciju Srba, koja nikada nije ni započela. Zbog toga je vrlo pogrešno govoriti o – reintegraciji.

Nikada se hrvatski Srbi neće uspješno integrirati u državni poredak suverene Republike Hrvatske, ako se prije toga ne reintegrira sveukupan hrvatski narod u temelje svoje državnosti.

To je jedina istina o trenutnom statusu „mirne reintegracije Podunavlja“, ali i o stanju suverenosti Republike Hrvatske.

Continue Reading