Svijet bez Boga je put u bespuće

U vrijeme pontifikata pape Pavla VI, sveti Benedikt proglašen je zaštitnikom Europe.

Ovaj čin daleko je od puke simboličke geste i on u sebi sadrži mnogo dublju i važniju poruku čije značenje možemo odgonetnuti samo ako upoznamo svetoga Benedikta, njegovo vrijeme i povijest Europe koja je zahvaljujući Kristovoj vjeri, kršćanskim mučenicima i njezinim promicateljima izašla iz razdoblja barbarstva i dobila prigodu civilizirati se. Narodi Europe koji su prihvatili Krista napuštali su život u čoporu i dobili priliku usvojiti nove vrijednosti koje su se temeljile na međusobnoj ljubavi, miru, poštovanju, solidarnosti i odricanju u korist bližnjih i općeg dobra.

Ratovi i sukobi među državama i narodima nisu prestali, ali ljudi su (za razliku od vremena mnogoboštva ili bezbožništva) imali duhovno utočište u Božjoj Riječi i živoj vjeri Spasitelja i od njihove slobodne volje ovisilo je hoće li to prihvatiti i u kojoj mjeri ugraditi u svoje živote.

Dobili su nadu.

„Moli i radi“ temeljno je geslo benediktinaca, reda što ga je ustanovio otac zapadnog redovništva sveti Benedikt, a o kojemu njegov duhovni sin, sveti papa Grgur Veliki kaže kako je bio „blagoslovljen i po milosti i imenu“. Životopis svetoga Benedikta koji je sačinio upravo papa Grgur Veliki, dragocjeno je svjedočanstvo ne samo o njemu, nego i o burnom vremenu u kojemu je proveo svoj ovozemaljski život i trnovitom putu kojim je Kristova riječ putem svojih misionara i naučavatelja tražila mjesto u milijunima duša diljem Europe.

Sveti Benedikt rođen je oko 480. godine, u malom biskupijskom središtu Norcia (Italija), a umro je 21. ožujka 547. godine. Njegov grob nalazi se u crkvi u Monte Cassinu i mjesto je oko kojega se na hodočašćima okupljaju deseci tisuća vjernika.

Prema predaji, živio je asketskim životom, u jednoj špilji kraj Subiaca (središnja Italija) i kao i svaki živi ljudski stvor imao je svoje napasti i iskušenja, kojih se najprije pokušao osloboditi samokažnjavanjem (navodno se jednom prigodom čak bacio gol u kupine), ali je ubrzo shvatio kako se i bez drastičnih mjera prema samome sebi, uz molitvu, post, odricanje i oslonac na Riječ Božju, može postići duševni mir. Tako je postao poznat kao asketa koji njeguje umjerenu askezu i svojim razumom i promišljanjem postiže ono za čime teži.

Proučivši monaški način života, on ga nastoji prilagoditi temeljnim zahtjevima kršćanske vjere i pri tomu u mnogima monaškim zajednicama nailazi na velike otpore i odbojnost, do te mjere da su ga pokušavali i ubiti. No, glas o njegovoj blagosti, dobroti i predanosti Kristu brzo se širio, pa su ga neke monaške zajednice zamolile da im bude duhovni otac.

Bio je to začetak Benediktinskog reda. Svoju prvu zajednicu podijelio je na 12 malih samostanskih družbi, a na čelu svake od njih bio je redovnik-otac.

Uz pomoć svojih vjernih učenika i sljedbenika sagradio je (oko 529. godine) „grad na gori“ – Monte Cassino, iz kojega se Kristova riječ u sljedećim stoljećima poput plimnog vala proširila na gotovo cijelu Europu. Benediktinci su kao sljedbenici apostola stizali i u najveće zabiti, propovijedali vjeru, ali i pomagali ljudima u svakodnevnom životu (krčeći šikare, obrađujući zemlju, podučavajući ljude načinu života u zajednici) i tako su misionari ovog reda stekli značajan ugled u slojevima običnog, siromašnog puka koji ih je prihvaćao kao iskrene vjerne sluge Božje, koji svojim djelima potvrđuju i ostvaruju ono što naučavaju.

Njihov samozatajni, skromni i skroviti način života u samostanskim zajednicama, u molitvi, šutnji i manualnom radu oplemenjen je i stjecanjem znanja u školama, čemu također poklanjaju dužnu pažnju. Ova intelektualna dimenzija (s kojom u korak ide duhovna nadgradnja sa živom Kristovom vjerom u središtu), kao i samoprijegorni rad i požrtvovnost, donijeli su im zasluženi ugled i posebno mjesto među svim drugim kršćanskim redovima.

U Hrvatskoj su se benediktinci pojavili već u 6. stoljeću, a prvi papin izaslanik na našim prostorima (opat Martin) bio je iz tog reda. Od tada do danas, dali su neizmjeran doprinos našoj kulturi i razvoju društva i nezaobilazni su i nezamjenjivi dio, ne samo vjerske, nego i svjetovne hrvatske povijesti.

Pitanje je kakva bi bila Europa (pa i Hrvatska), bez kršćanstva i benediktinaca i zato s pravo ne rijetko spominjemo KRŠĆANSKE KORIJENE EUROPE.

No, žalosna je činjenica da se Europa velikim dijelom odriče tih korijena i ne priznaje ih kao sastavnicu vlastitog identiteta, pa zanemaruje čak i povijesni značaj i očiti pozitivni upliv kršćanstva na sebe samu.

Kad kažemo „Europa“ onda se tu prije svega misli na današnje političke elite koje njeguju hedonistički i materijalistički način života. U takvom sustavu „vrijednosti“, Bog i njegove zapovijedi mogu biti samo smetnja – i zato ga oni odbacuju, ne shvaćajući da je kriza identiteta Starog kontinenta vezana upravo za činjenicu da je on (ili barem onaj njegov ekonomski najrazvijeniji dio) izgubljen u tom svijetu prolaznosti i ništavila upravo iz ovog razloga.

Knjiga našeg sveca Ivana Pavla II (Sjećanje i identitet) govori upravo o tomu: o prijekoj potrebi da se temeljne značajke našeg europskog identiteta (i u okviru toga svakoga naroda ponaosob) priznaju, prihvate i njeguju za dobro svih.

Bezglava jurnjava, glavinjanje bez svrhe i razloga, trka za materijalnim i varljiva nada da se time gradi put sreće i blagostanja, sve nas više vode u ponor ništavila, duhovne praznine i očaja, iz kojega izlaza nema ako se ne vratimo univerzalnim vrijednostima i ne učinimo ih sastavnicom svojih života.

Stara je istina da se no Å¡to je ljudskom biću najpotrebnije ne može kupiti novcem… Unutarnji mir, ljubav, poÅ¡tovanje, sreća, zadovoljstvo, zdravlje, razum, sklonost žrtvi i odricanju za dobro dragih i bližnjih, ono je Å¡to nas čini LJUDSKIM BIĆIMA.

Izuzmemo li to, od čovjeka ostaje samo prazna ljuÅ¡tura bez sadržaja i nade…i to u svojoj biti i nije čovjek.

Neće se narodi odreći Krista.

I što god vrijeme dalje odmiče, a današnje elite sve agresivnije u ime „progresa“, „ljudske sreće“ i „blagostanja“ nameću lažne „bogove“ i idole u vidu novca, materijalnih stvari ili užitaka koji postaju samima sebi svrha i vode degradaciji ljudske osobe, ljudi će se svojom slobodnom voljom, u potrazi za vlastitim ispunjenjem, identitetom i dostojanstvom okretati Bogu.

Bog je uostalom, kroz svetog Benedikta i njegove misionare obratio Europu u vremenima kad su bezbožničke horde barbara krstarile njome ubijajući, paleći i pljačkajući, a pripadnici bogatih rimskih staleža ogrezli u svakovrsnom razvratu i dekadenciji odbijali prihvatiti Krista.

Bog je stvorio Crkvu radi nas i za nas.

I bilo je kako je rekao: „Ti si Petar-Stijena  i na toj stijeni sagradit ću Crkvu svoju i vrata paklena neće  je nadvladati…“ (Matej 16:18)

Amen

Zlatko Pinter