U vrijeme pontifikata pape Pavla VI, sveti Benedikt proglašen je zaštitnikom Europe.
Ovaj Äin daleko je od puke simboliÄke geste i on u sebi sadrži mnogo dublju i važniju poruku Äije znaÄenje možemo odgonetnuti samo ako upoznamo svetoga Benedikta, njegovo vrijeme i povijest Europe koja je zahvaljujući Kristovoj vjeri, kršćanskim muÄenicima i njezinim promicateljima izaÅ¡la iz razdoblja barbarstva i dobila prigodu civilizirati se. Narodi Europe koji su prihvatili Krista napuÅ¡tali su život u Äoporu i dobili priliku usvojiti nove vrijednosti koje su se temeljile na meÄ‘usobnoj ljubavi, miru, poÅ¡tovanju, solidarnosti i odricanju u korist bližnjih i općeg dobra.
Ratovi i sukobi meÄ‘u državama i narodima nisu prestali, ali ljudi su (za razliku od vremena mnogoboÅ¡tva ili bezbožniÅ¡tva) imali duhovno utoÄiÅ¡te u Božjoj RijeÄi i živoj vjeri Spasitelja i od njihove slobodne volje ovisilo je hoće li to prihvatiti i u kojoj mjeri ugraditi u svoje živote.
Dobili su nadu.
„Moli i radi“ temeljno je geslo benediktinaca, reda Å¡to ga je ustanovio otac zapadnog redovniÅ¡tva sveti Benedikt, a o kojemu njegov duhovni sin, sveti papa Grgur Veliki kaže kako je bio „blagoslovljen i po milosti i imenu“. Životopis svetoga Benedikta koji je saÄinio upravo papa Grgur Veliki, dragocjeno je svjedoÄanstvo ne samo o njemu, nego i o burnom vremenu u kojemu je proveo svoj ovozemaljski život i trnovitom putu kojim je Kristova rijeÄ putem svojih misionara i nauÄavatelja tražila mjesto u milijunima duÅ¡a diljem Europe.
Sveti Benedikt roÄ‘en je oko 480. godine, u malom biskupijskom srediÅ¡tu Norcia (Italija), a umro je 21. ožujka 547. godine. Njegov grob nalazi se u crkvi u Monte Cassinu i mjesto je oko kojega se na hodoÄašćima okupljaju deseci tisuća vjernika.
Prema predaji, živio je asketskim životom, u jednoj Å¡pilji kraj Subiaca (srediÅ¡nja Italija) i kao i svaki živi ljudski stvor imao je svoje napasti i iskuÅ¡enja, kojih se najprije pokuÅ¡ao osloboditi samokažnjavanjem (navodno se jednom prigodom Äak bacio gol u kupine), ali je ubrzo shvatio kako se i bez drastiÄnih mjera prema samome sebi, uz molitvu, post, odricanje i oslonac na RijeÄ Božju, može postići duÅ¡evni mir. Tako je postao poznat kao asketa koji njeguje umjerenu askezu i svojim razumom i promiÅ¡ljanjem postiže ono za Äime teži.
ProuÄivÅ¡i monaÅ¡ki naÄin života, on ga nastoji prilagoditi temeljnim zahtjevima kršćanske vjere i pri tomu u mnogima monaÅ¡kim zajednicama nailazi na velike otpore i odbojnost, do te mjere da su ga pokuÅ¡avali i ubiti. No, glas o njegovoj blagosti, dobroti i predanosti Kristu brzo se Å¡irio, pa su ga neke monaÅ¡ke zajednice zamolile da im bude duhovni otac.
Bio je to zaÄetak Benediktinskog reda. Svoju prvu zajednicu podijelio je na 12 malih samostanskih družbi, a na Äelu svake od njih bio je redovnik-otac.
Uz pomoć svojih vjernih uÄenika i sljedbenika sagradio je (oko 529. godine) „grad na gori“ – Monte Cassino, iz kojega se Kristova rijeÄ u sljedećim stoljećima poput plimnog vala proÅ¡irila na gotovo cijelu Europu. Benediktinci su kao sljedbenici apostola stizali i u najveće zabiti, propovijedali vjeru, ali i pomagali ljudima u svakodnevnom životu (krÄeći Å¡ikare, obraÄ‘ujući zemlju, poduÄavajući ljude naÄinu života u zajednici) i tako su misionari ovog reda stekli znaÄajan ugled u slojevima obiÄnog, siromaÅ¡nog puka koji ih je prihvaćao kao iskrene vjerne sluge Božje, koji svojim djelima potvrÄ‘uju i ostvaruju ono Å¡to nauÄavaju.
Njihov samozatajni, skromni i skroviti naÄin života u samostanskim zajednicama, u molitvi, Å¡utnji i manualnom radu oplemenjen je i stjecanjem znanja u Å¡kolama, Äemu takoÄ‘er poklanjaju dužnu pažnju. Ova intelektualna dimenzija (s kojom u korak ide duhovna nadgradnja sa živom Kristovom vjerom u srediÅ¡tu), kao i samoprijegorni rad i požrtvovnost, donijeli su im zasluženi ugled i posebno mjesto meÄ‘u svim drugim kršćanskim redovima.
U Hrvatskoj su se benediktinci pojavili već u 6. stoljeću, a prvi papin izaslanik na našim prostorima (opat Martin) bio je iz tog reda. Od tada do danas, dali su neizmjeran doprinos našoj kulturi i razvoju društva i nezaobilazni su i nezamjenjivi dio, ne samo vjerske, nego i svjetovne hrvatske povijesti.
Pitanje je kakva bi bila Europa (pa i Hrvatska), bez kršćanstva i benediktinaca i zato s pravo ne rijetko spominjemo KRŠĆANSKE KORIJENE EUROPE.
No, žalosna je Äinjenica da se Europa velikim dijelom odriÄe tih korijena i ne priznaje ih kao sastavnicu vlastitog identiteta, pa zanemaruje Äak i povijesni znaÄaj i oÄiti pozitivni upliv kršćanstva na sebe samu.
Kad kažemo „Europa“ onda se tu prije svega misli na danaÅ¡nje politiÄke elite koje njeguju hedonistiÄki i materijalistiÄki naÄin života. U takvom sustavu „vrijednosti“, Bog i njegove zapovijedi mogu biti samo smetnja – i zato ga oni odbacuju, ne shvaćajući da je kriza identiteta Starog kontinenta vezana upravo za Äinjenicu da je on (ili barem onaj njegov ekonomski najrazvijeniji dio) izgubljen u tom svijetu prolaznosti i niÅ¡tavila upravo iz ovog razloga.
Knjiga naÅ¡eg sveca Ivana Pavla II (Sjećanje i identitet) govori upravo o tomu: o prijekoj potrebi da se temeljne znaÄajke naÅ¡eg europskog identiteta (i u okviru toga svakoga naroda ponaosob) priznaju, prihvate i njeguju za dobro svih.
Bezglava jurnjava, glavinjanje bez svrhe i razloga, trka za materijalnim i varljiva nada da se time gradi put sreće i blagostanja, sve nas viÅ¡e vode u ponor niÅ¡tavila, duhovne praznine i oÄaja, iz kojega izlaza nema ako se ne vratimo univerzalnim vrijednostima i ne uÄinimo ih sastavnicom svojih života.
Stara je istina da se no Å¡to je ljudskom biću najpotrebnije ne može kupiti novcem… Unutarnji mir, ljubav, poÅ¡tovanje, sreća, zadovoljstvo, zdravlje, razum, sklonost žrtvi i odricanju za dobro dragih i bližnjih, ono je Å¡to nas Äini LJUDSKIM BIĆIMA.
Izuzmemo li to, od Äovjeka ostaje samo prazna ljuÅ¡tura bez sadržaja i nade…i to u svojoj biti i nije Äovjek.
Neće se narodi odreći Krista.
I Å¡to god vrijeme dalje odmiÄe, a danaÅ¡nje elite sve agresivnije u ime „progresa“, „ljudske sreće“ i „blagostanja“ nameću lažne „bogove“ i idole u vidu novca, materijalnih stvari ili užitaka koji postaju samima sebi svrha i vode degradaciji ljudske osobe, ljudi će se svojom slobodnom voljom, u potrazi za vlastitim ispunjenjem, identitetom i dostojanstvom okretati Bogu.
Bog je uostalom, kroz svetog Benedikta i njegove misionare obratio Europu u vremenima kad su bezbožniÄke horde barbara krstarile njome ubijajući, paleći i pljaÄkajući, a pripadnici bogatih rimskih staleža ogrezli u svakovrsnom razvratu i dekadenciji odbijali prihvatiti Krista.
Bog je stvorio Crkvu radi nas i za nas.
I bilo je kako je rekao: „Ti si Petar-Stijena i na toj stijeni sagradit ću Crkvu svoju i vrata paklena neće je nadvladati…“ (Matej 16:18)
Amen
Zlatko Pinter