Poniženje

Koliko puta ste osjetili kako vam raste tlak dok gledate televiziju, čitate novine ili surfate po domaćim portalima!? Često, pretpostavljam, često. Jer sve ono čemu svjedočimo u ovoj zemlji u posljednje vrijeme kao da je sračunato da osjetimo bijes, poniženje… A zatim i nemoć jer ne možemo ništa promijeniti.

Svrha ponižavanja, ako nije samo puko iživljavanje na nekomu, i jest taj osjećaj nemoći, nakon kojega nastupa tupost i apatija, prepuštenost. I upravo to se događa danas u Hrvatskoj. Kad smo se u gospodarskom pogledu kako-tako pokrenuli s mrtve točke, kao da nas netko hoće gurnuti natrag u recesiju i beznađe.

Primjera za to jest koliko hoćeÅ¡. Možemo ih podijeliti na one koji proizlaze iz različitih vanjskih pritisaka i one koji proizlaze iz  činidbe različitih tuzemnih operatora permanentne krize. Recimo, primjerice, stalna borba protiv ”ustaÅ¡luka”. U toj borbi sudjeluje Pupovac sa svojom strankom, SDP-ovi juriÅ¡nici, stotinjak udruga s dvjestotinjak članova ukupno, Stipe Mesić i fumićevci, veći dio medija… A na kraju od svih tih silnih ustaÅ¡a uhvate Thompsonove ÄŒavoglave, legalno postavljenu i ilegalno maknutu ploču poginulim HOS-ovcima i Skejin brk.Ipak, poslije te hajke ostaje gorak okus u ustima prosječnog Hrvata i osjećaj da mu zemljom upravljaju Jugoslaveni i Srbi kao i nekih davnih olovnih godina.

Igre oko kurikula takoÄ‘er su dobar primjer gradiranog ponižavanja i nabijanja kompleksa običnoj, narodnoj Hrvatskoj. Prvo je političkom odlukom postavljen dotada Å¡iroj javnosti nepoznati Boris Jokić, i sve Å¡to je pod njegovom i Budakovom paskom raÄ‘eno, raÄ‘eno je s točno odreÄ‘enog ideoloÅ¡kog polaziÅ¡ta. Kada je HDZ doÅ¡ao na vlast i pokuÅ¡ao depolitizirati obrazovnu reformu uvodeći u Povjerenstvo za provedu Strategije obrazovanja, znanosti i tehnologije ideoloÅ¡ku raznolikost, digla se ”kuka i motika” da HDZ politizira reformu obrazovanja! Na kraju je HDZ potpuno odustao od utjecaja na reformu i prepustio minornoj strančici enormnog apetita da se bavi time, a uskoro se valjda i Jokić vraća. S njim i ideologija neprihvatljiva barem za četiri petine hrvatskog stanovniÅ¡tva. JoÅ¡ jedno poniženje.

Ono Å¡to posebno bode oči jest sinkroniziranost tih unutraÅ¡njih procesa s pritiscima izvana. Pritišću nas gotovo svi susjedi: Slovenci zbog arbitraže, MaÄ‘ari zbog Ine, Bosanci zbog PeljeÅ¡kog mosta, Srbi zbog svega i svačega ili čega se god sjete… Iz Bruxellesa takoÄ‘er stižu packe, a ni Njemačka nam viÅ¡e nije sklona, ako je ikada i bila. I stječe se dojam da hrvatska vlast ponaÅ¡a po točno odreÄ‘enom obrascu: prvo odbija bezobrazne zahtjeve izvana, ali vrlo mlako jer ”treba sačuvati hladnu glavu…”, da bi nakon nekog vremena počela polako popuÅ¡tati. Nanoseći nacionalnom ponosu joÅ¡ veći udarac nego da se odmah popustilo, odnosno da se u spor nije ni ulazilo kad se nije imalo jasne strategije ni odlučnosti da se na svom stajaliÅ¡tu ustraje.

Koliko drugi do Hrvatske malo drže pokazat ću na primjeru pisanja jednog boÅ¡njačkog nacionalista koji djeluje u Hrvatskoj. Riječ je o stanovitom Farisu Naniću koji je svojedobno ustvrdio da je otac Ive Andrića bosanski beg koji je silovao Andrićevu majku dok je radila kod njega kao sluÅ¡kinja. Taj Nanić kaže: ”Toleriranje zla vodi u joÅ¡ veće zlo. Plenković ima problem vrlo jake nacionalističke opozicije u HDZ-u. Preseljavanje ploče iz Jasenovca u Novsku, Å¡to je izrugivanje pravnom poretku, pokazuje kako zbog toga pristaje na neprincipijelnosti samo da se stranka ne raspoluči. I ostane na vlasti. Njegov prethodnik Karamarko pustio je faÅ¡istički duh iz boce, Karamarkov pobočnik Hasanbegović osmislio je njegovu implantaciju u HDZ da bi proÅ¡irio pravaÅ¡ku, starčevićansku, ustaÅ¡ku biračku bazu, a balkansko desničarsko harlaukanje uplaÅ¡ilo je pristojan svijet. Tako manjina dolazi na vlast i ne puÅ¡ta ju. Ne reorganizira li se graÄ‘anska Hrvatska, moći ćemo se jedino joÅ¡ upitati – kamo ideÅ¡, Hrvatska?”  Komentar ovom marifetluku nije potreban. Vrijedi  samo kao kuriozitet dodati da se u istim novinama u kojima je objavljen Nanićev članak Å¡epiri i naslov Å to bi bilo s Hrvatskom da nije bilo Armije RBiH.

No, ne izmišlja Nanić ništa novo, ništa što već iz hrvatskih medija nije mogao pokupiti. Sve njegove nebuloze već su prodefilirale stranicama Jutarnjeg ili Večernjeg lista, Slobodne Dalmacije ili Novog lista. Domaći su mediji, uz civilne udruge, većinu političkih elita i kulturnjake, važni provoditelji rastakanja hrvatskog društva. Ta četiri sektora, mediji, civilne udruge, politika i kultura u rukama ljevice, glavne su poluge permanentnog potiskivanja zdravog nacionalnog osjećaja i naturanja osjećaja poniženosti i nemoći. To se lako može potvrditi i površnom analizom bilo kojeg od tih sektora, samo se rijetko tko usuđuje takvu analizu napraviti jer takvo što povlači isključenje iz mainstreama, političkog, medijskog ili kulturnog.

Ima li tomu lijeka? Ili ćemo umirati od stida kao Kafkin junak na kraju romana? Ima – ne smijemo pristajati sudjelovati u procesu kojinamnameću! No, da bismo to mogli, to jest da bismo se oduprli nametnutom procesu, moramo ponovo zadobiti svoj glas, ne dopustiti da umjesto nas govore drugi, koji nam o glavi rade! Ukratko, trebamo vratiti hrvatsku kulturu i hrvatske medije Hrvatima. Političkim Hrvatima, bez obzira na etničku pripadnost. Bez toga nema ništa, osim daljeg poniženja i propadanja. Tek kada ponovo zadobijemo svoj glas, treba i politički razvezati hrvatsku sudbinu od sudbine EU. To ne znači nužno izlazak iz EU, bar ne odmah, ali ni od toga ne treba zazirati ako bude potrebno.

Damir Pešorda