Connect with us

Scena

Politika ovakve vlasti je kurva, nacionalna politika je svetinja!

Kada u Hrvatskoj želite nešto vrlo brzo i efikasno obezvrijediti onda je formula prilično jednostavna. Pripišite tome o čemu govorite osobinu nečega političkog i postigli ste željeni učinak. Jer, sudeći prema reakcijama običnog čovjeka, nebitno radi li se o starijim osobama ili o mladim ljudima, politika je najveće zlo na geoidu zemaljskom. Ako ne na planeti, onda bez dvojbi u Hrvatskoj. Takav je slučaj i s braniteljskim prosvjedima u Savskoj 66.

Pitanje je sljedeće, smiju li hrvatski vojni veterani, smije li u našem društvu više itko imati želju za promjenom ili pojednostavljeno, je li krimen biti politički motiviran?

piše Ivan Ljubić & Kamenjar.com

Nastavno na to pitanje, logično je zapitati se živimo li u društvu koje je iscrpilo sve potencijale za dobrom i konstruktivnom političkom djelatnošću?

To je sve maslo HDZ-a, također jedna od razornih etiketa. Zašto ne bi bilo maslo HDZ-a? Potom, «oni samo žele skinuti vladajuću koaliciju s položaja». Iskreno, ne znam gdje je problem? Da ih nagradimo za ove tri i pol godine stagnacije i duboke društvene paralize na svakom nivou? Situacija je ipak mnogo jednostavnija. Možemo biti i slikoviti. Kada jedan sportski kolektiv, bilo da se radi o nogometnom klubu ili košarkaškom, ili pak kriketaškom, izgubi deset utakmica zaredom vodstvo kluba vrlo često poseže za novom trenerskom garniturom ne bi li s novim ljudima i novim pristupom promjenila gubitnički kurs. Jasno, ako prethodno samoj trenerskoj garnituri ne proradi obraz i čast pa sami ne podnesu ostavku i tako na pošten način otvore mogućnost da netko drugi okuša svoje šanse. Jednostavno, da ne može biti jednostavnije. U Hrvatskoj takva praksa, osim ako ne govorimo o Hajduku nije zaživjela. «Kukuriku koalicija» tri i pol godine vuku naciju iz poraza u poraz. Tavorimo na dnu Europske Unije po svakom statističkom pokazatelju. Tu i tamo se pokoji pokazatelj zazeleni, ali što je tih mizernih 0,3 % spram pada od, karikiram 15%? No, na stranu čak i to. Oni su osvjedočeno nesposobni, lažu, ne slušaju nikoga, i dalje su na retorici kako su «oni prije krivi», očigledno su skloni zlouporabi položaja (Lovrić – Merzel, Sabo, Vlahušić, Jakovina, Pusić itd.), svoj sili neobičnih i jalovih pokušaja da se prezentiraju kao «pošteni». Ključni časopis boljševičke struje u vremenu prevrata 1917. pa i nakon, tijekom nasilne i nezapamćene brutalnosti pod kojom su izdahnuli milijuni zvao se «Pravda». Čisto informacije radi.

«Šatoraši» iza kojih stoji HDZ žele srušiti SDP. Ovo je pojednostavljena i prisutna verzija. Slijedi moja. Hrvatski vojni veterani, vitezovi i pobjednici, mahom 100% invalidi, ljudi koji su 90ih, na povijesnoj prekretnici imali dovoljno hrabrosti da se žrtvuju za vrijednosti koje živimo u Hrvatskoj danas, dakle, demokraciju, pluralizam, slobodu svih vrsta, mir, stabilnost, sve ono što uzimamo zdravo za gotovo, prirodno bliži stranci koja je stvorila Hrvatsku, našu Hrvatsku, žele, poniženi i zanemareni u društvu za koje su gubili ekstremitete i izborili se, uprazniti svoje građansko i ljudsko pravo da kažu, pokažu i demonstriraju kako se neće pomiriti sa st(r)anjem kakvo je trenutno. Možemo li tako gledati na Savsku 66? Možemo, ali ne smijemo. Nije poželjno jer Jutarnji i Indeks sugeriraju drugačije.

Pa smo tako u proteklih nekoliko mjeseci doznali da Đuro Glogoški prima 25 tisuća kuna. To je glavni argument, a u stvari je krajnje nebitno. Koliko god se napinjali svesti cjeli prosvjed na pitanje materijalnog, on je upravo najmanje to. Jedno pitanje za sve. Tko bi od vas, dragi čitatelji ovog teksta, pristao na 25 tisuća kuna ili na bilo koji novčani iznos u zamjenu za 100% invalidnosti. Tih 100% podrazumijeva cjelodnevnu skrb. Cjelodnevna skrb i potpuna oduzetost u fizičkom smislu znače da je osoba, konkretno muškarac, u nemogućnosti voditi ljubav sa svojom suprugom, šetati parkom, igrati nogomet sa svojim sinom, otići na zahod samostalno, obući se, dosegnuti knjigu na polici i milijun malih stvari koje pokretne i fizički zdrave osobe rade najnormalnije. Licitirajmo. Prvi put, drugi put, treći put. Nitko? Baš neobično. Kada bismo stvari sagledavali malo dublje od običnih i plitkih rasprava o tome tko ima koliko ili je li ispred šatora propisno parkiran auto, možda bi imali šansu razumjeti tj. suosjećati. Ako ne i to, onda barem poštovati i gledati svoja posla. Ti ljudi nikome ništa nisu oduzeli, prosvjed protječe bez ikakvih incidenata i čemu onda osuda?

Nema osude za «antiprosvjede». Tada je sve u redu. Skupine nezadovoljnika vlastitim statusom, umjesto da idu pred Banske dvore, idu upravo u Savsku 66 (ili se daju iskoristiti od lešinara kalibra Aleksandar Stanković). Kao da se upravo iz Savske 66 vodi Hrvatska. Sve je to popraćeno masovnom medijskom potporom i promidžbom da bi čovjek pomislio kako se sprema marš nekoliko desetaka tisuća ljudi, a kad ono – njih 6. Bolesno. Kao što je i bolesno da se na centralom trgu Zagreba skuplja Antifašistička fronta ne bi li poručili osmorici pripadnika HČSP-a da im fašizam neće proći. Kad ono, njih 8 došli na grob Ante Starčevića u Šestinama. Tko je tu lud? Tko njih financira? Zašto jedni imaju pravo biti politički motivirani i izražavati svoj stav javno, a vojni veteran je nečiji igrač? Zašto ne bi smio biti nečiji igrač? Je li može taj «netko» biti dobar?

Možemo misliti o politici i političarima što nam god volja, ali tu je ključ, u političkom angažmanu. U iskrenoj želji da se politika pokuša voditi na dobrobit zemlje. Koliko god se stvari komplicirale, u biti su više – manje uvijek jednostavne.

Hrvatskom narodu nitko ništa nije poklonio. Krvavu smo cijenu platili i plaćamo što smo uspostavili samostalnu Hrvatsku. Naša je ljubav, strast i odgovornost učiniti sve da sačuvamo sve integrativne faktore i temelje identiteta u koji su upravo heroji iz Savske 66 utkali dio sebe i svojih života.
Tako je jednostavno zaključiti da u Jasenovcu nije likvidirano 20 tisuća djece kako navodi Milorad Pupovac, sinonim prljavoga pritiska na hrvatski narod. Pa je jednostavno zaključiti da je investicija u terminal na Plesu vrlo vjerojatno izrazito riskantna i nelogična te da nitko ne postavlja pitanje kako to da gradimo terminal, ali ne širimo pistu? Nadalje, jednostavno je zaključiti kako pokojni Zvonko Bušić nije terorist i kako je ćirilica u Vukovaru, u kontekstu propale mirne reintegracije sol na jednu od najgorih rana iz naše prošlosti. Može li se svaka prljavština protiv interesa hrvatskoga naroda skrivati pod nekom apstraktnom politikom, a svaki istinski zahtjev za posve normalnim, civiliziranim i običnim ljudskim ciljevima opet takvom politikom odbacivati, kvalificirati i javno prezirati. Jasno je iz svega da se ciljano, nasljeđenom klasičnom komunističkom matricom politički kriteriji nastoje zadržati pod isključivom kontrolom manjine čime se ostvaruje kvazidemokratsko pokriće za diktaturu nad slobodnim narodom. Primjera je milijun, ali kanala za komunikaciju jedva da ima. Ali, ipak ima. U nama. Tijekom razgovora s bilo kim, na portalima, na forumima, na kavama, naposlijetku u subotu, 2.svibnja na trgu bana Josipa Jelačića u 19 sati.

Netko će reći na ovaj tekst da je njegova svrha mobilizacija pred nadolazeći skup. Tako je. On to jest. I vrijednosno gledano to nije niti loše, niti dobro, to je sloboda izražavanja i duboki osjećaj potrebe da se stvari krenu mjenjati.

Prošlo je 70 godina od završetka Drugoga svjetskog rata, 20 godina od Oluje, 300 od čuda kod Sinja i 55 od smrti uskoro Svetoga Alojzija Stepinca. Vrijeme je da od 2015. godine napravimo godinu preokreta na koju ćemo za 50 godina gledati s ponosom sjećajući se kako smo odlučili ustati za ono u što vjerujemo pa makar stajali sami.

Hrvatskom narodu nitko ništa nije poklonio. Krvavu smo cijenu platili i plaćamo što smo uspostavili samostalnu Hrvatsku. Naša je ljubav, strast i odgovornost učiniti sve da sačuvamo sve integrativne faktore i temelje identiteta u koji su upravo heroji iz Savske 66 utkali dio sebe i svojih života. Kada letite avionom preko Hrvatske shvatite koliko smo zapravo teritorijalno mali. Na letu iz Osijeka prema Zagrebu poniranje započinje odmah i za 20 minuta ste u Zagrebu. A Zagreb nije daleko. U subotu je kulminacija cjelokupnog prosvjeda i prilika da jasno pokažemo svima da se ovom zemljom ne može vladati bez ljubavi i strasti, iste one strasti koja je prevladala u srcima naših heroja kada su branili sve nas 90ih. Zato, 100% za Hrvatsku, zbog sebe, zbog svojih najbližih, zbog svoje djece, zbog naših junaka, naše baštine, onoga što mi u stvari jesmo i svega što moramo trpiti svakodnevno. I tu kompromisa ne smije biti.

piše Ivan Ljubić & Kamenjar.com

Continue Reading