ZAJEDNO…SREĆNI
Utihnula su jutra.
Ni ptica glas se ne čuje.
Poneki list zaluta,
otrgnut sa grane magnolije.
Tromo vreme.
Nikako da se razdani.
Oblaci vise.
I magla se spustila.
Jesen je obukla kaput šarenila.
Sa rukom u ruci,
šetamo praznim ulicama.
Sami smo.
Ali smo dvoje!
I niko nam ne treba!
Sivilo oko nas.
A mi nikad sretniji.
Osmeh sve govori.
Samozatajni…
Pod velom noći su ostali naši dodiri…
I izgovorene reči.
Najiskrenije…
Ti si moje sve!
Volim te!
Jesen šeta.
Prolazi.
Ali nas ne dodiruje!
I kiša rominja.
Ali ne smeta!
Toplina oko srca…
i ljubav,
jača je od svih nepogoda sveta!
Ljiljana Klaric Salov
|
|
|
U znak sjećanja na moje najmilije, koji više nisu tu sa mnom… Jedna lijepa molitva… <3
PRELAZAK
Dani što slijede, tišinu donose
suznu kap u oku
sjećanje što ne blijedi
…na nečiji dragi osmijeh
na pramenčić razigrane kose.
Svijeća na mjestu gdje počiva
nekad davno uspavano tijelo,
vijenac od ruža ili samo
jedan cvijetak mali
ljubavlju svojom dotaknuti će dušu,
što sada je u Zagrljaju
gdje najljepše je svjetlo bijelo,
gdje jedino vjetrovi ljubavi pušu.
Molitva jedva čujna iz dubine duše
izrečena će biti,
nježan dodir poput krila leptira
svjetlost svoju na nas će sliti.
Anđeoskim glasom, čuvar našeg mira
šapnuti će tiho:
Ono što sad nazivate prahom
živi u vječnosti
okupano Nebeskim Dahom.
DANI
Sakriti ću te
u naranče
rogače
kunicu
cmilje
draču
A što ću…
u prstenje
ogrlice
naslove pjesama
u krupu
pod klupu
u klikere
u stari tavan
sakriti ću te
od sebe same
jer,
zapostih dane zaborava.
…dok je još sunca
sakriti ću te
pokora si
i tako i nako!
VIŠE OD LJUBAVI
Volim te;
do potajnog mirisa mora,
proljetnih zora,
klobučaka kiše.
Od same ljubavi više,
volim te.
Do neba i natrag,
od podzemlja do zvijezda.
I ne znam
je li itko volio ovako
smijući se plako
sa zalascima sunca,
polažući noć u kolijevku.
I dok rijeke teku,
dok romore mora
i da se voljeti ne mora
ja, tebe voljela bih.
Jer
MILINE SITA
Dok izgovaram
ti ime
usta mi miline puna
oči sunca
uši molitava
duša mira
Hercegovino
na tebi vjetar
ko na harfi svira
porađajuć bure
u nošnjama se šećeš
gangom budeć zore
radosti si more
suncem, kišom
sita
smokvama
nepce kruniš
grožđem tečeš
s Oltara
dok šipak ti krasi kose
noge bose
u zavit dade
žuljeva mnoštva
trpiš
s osmjehom
nazdravljajuć sudbi
sretan je tko te ljubi
časteć ti ime,
dok
odzvanjaš milinom!
Ovlaš zagrljeni,
ispod stabla koje je odisalo mirisom rozih petunija
nismo se mogli sjetiti,
jesmo li počeli od kraja
ili smo se na kraju jednostavno našli
zatečeni
rasanjeni
zbunjeni
jednostavno,
mjera koju nam je dodijelila sudbina
bješe nedostatan kvantum sreće
da ozari lica naša
u sjeni stabala
o koje sam nekoć vješala poeme
„Nije do mene“ rekao si
„Do mene je“ prešutjela sam
Na kraju krajeva,
– uopće nije ni bitno do koga je.
Al da si blizu
još jedanput bi raznježeno zaustavila vrijeme,
udomljavajući tvoju nedorečenost
kao što jesen udomljava sjenke.
I opet bih…
Ovlaš zagrljeni,
ispod stabla koje je odisalo mirisom rozih petunija
nismo se mogli sjetiti,
jesmo li počeli od kraja
ili smo se na kraju jednostavno našli
zatečeni
rasanjeni
zbunjeni
jednostavno,
mjera koju nam je dodijelila sudbina
bješe nedostatan kvantum sreće
da ozari lica naša
u sjeni stabala
o koje sam nekoć vješala poeme
„Nije do mene“ rekao si
„Do mene je“ prešutjela sam
Na kraju krajeva,
– uopće nije ni bitno do koga je.
Al da si blizu
još jedanput bi raznježeno zaustavila vrijeme,
udomljavajući tvoju nedorečenost
kao što jesen udomljava sjenke.
I opet bih…