Connect with us

Kultura

Mijena

U BiH sve je po starom, samo se tu i tamo javi pokoji glas nesuglasja, inače bi pomislili da živite u zemlji snova u kojoj je sve idealno i u kojoj se iznova kuje bratstvo i jedinstvo naših naroda. Ispod prividno mirne i neprozirne vode teku izgleda ipak mutne i burne vode potočnice, oku nevidljive… I tek se tu i tamo oglase glasi da nešto ipak nije ko prije.

Za Tropolje.info  piše Marko Tokić

Ovih se dana uzbunili i crkveni ljudi. Katolički biskupi (u BiH) izgleda skontali da ostaju bez raje. I ono malo što je ostalo u Mostarsko-duvanjskoj biskupiji odvaja se od zemlje i tek je (gotovo u većini) jednom nogom u zemlji. (Malo ovdje – a više tamo!) Narod koji je institucionalno obespravljen i prepušten na milost i nemilost onima s kojima je do jučer bio u ratu osjeća se kao podstanar u vlastitoj kući: nemoćan, bijesan, frustriran. To što se neki i od nas i u takvim okolnostima uspješno brinu za sebe (i one oko sebe) narodu očito nije dovoljno. A drugima je bolje, jer su ostvarili (Srbi), ili su na putu da ostvare (Bošnjaci), ratne ciljeve pa pokušavaju legalizirati postojeće stanje – nama ostaje da se koprcamo u živom blatu zapadnjačke provedbe Daytona (i da unatoč tomu mi se jedini zauzimamo za Zapad). Oni koji su uspjeli, ili zamalo uspjeli ostvariti, što su ratom naumili sad u očuvanje pozicija uprežu ukupnu nacionalnu energiju (i onu duhovnu) zaboravljajući (jer im odgovara) mjeru vječnosti. Tako je otac Irinej (patrijarh Srpske pravoslavne crkve) povodom Dana Republike Srpske govorio o Božjoj pravdi koja se njome ostvarila (i ostvaruje) da bi mu kardinal Puljić uljudno uzvratio kako su to sve, nažalost, ljudska posla. Kad ljudi mjere i mjerom vječnosti, očito jest, da rezultat, unatoč univerzalnoj mjeri, nije isti (nije do mjere – do ljudi je). I tako dok neki pjevaju Bože pravde (a neki se tiho raduju) – nama i nije do pjevanja! Već davno je bilo: jao nama!!!

Tko je jači taj je u pravu, odavno vrijedi ovdje na zemlji, a nije na odmet ako ti još jači u tome pomaže. Ako si slab onda te ne tuku samo oni s kojima se tučeš, nego i oni koji vas navodno mire. Ako itko o tome može pričati onda mi Hrvati iz BiH o tome možemo napisati romane. Kako su nas nakon Srba i Bošnjaka (s kojima smo se kako tako iako malobrojniji nekako jačali) namlatili prijatelji sa Zapada (i kako nam pomažu da smo se o jadu zabavili). Toliko nas silno pomažu u BiH da smo već lagano, najprije jedan po jedan (a sada gotovo masovno) krenuli na Zapad – ako je to bio cilj naših zapadnih prijatelja, priznati, nažalost, moram da su uspjeli.

I dok se mi iseljavamo i vatrometom slavimo zahtjev Zapadu da nas primi (ovako ili onako) u isto vrijeme traje bošnjački tango. Dva partnera u smrtnom zagrljaju udaraju novi ritam ljubavi. Tko prvi pusti stradat će – i nitko ne pušta. Bakir i Fahrudin kao nekad Omer i Merima.

U hrvatskoj traje bitka između branitelja iz Domovinskog rata i partizana. Upregli se svi branitelji, ukupna građanska Hrvatska – ali ne daju se partizani (doduše posve neprincipijelno malo su upomoć pozvali četnike) i bitka traje i ne posustaje. Jugonacisti (i isti), navodno lijeva Hrvatska, boji se ustaša (kojih odavno nema), a zapravo još uvijek grizu i brane osvojene položaje (novac i moć) u Jugoslaviji (i komunističkoj Hrvatskoj). I ne dopuštaju nikom da je oslobodi iz njihova zagrljaja. Ako Jugoslavije nema – obrana komunizma je imperativ. I bitak je svakodnevna. Jurcaju cestom i dreče! Medijima urlaju i grizu, potvaraju, lažu, obmanjuju, dižu paniku – u naše leno zar da se dira?!

Krivi su im svi, a osobito branitelji otkud im ideja da je Hrvatska: samostalna i slobodna, demokratska i nezavisna izborena u Domovinskom ratu: priznata od Ujedinjenih Naroda, članica EU i NATO. Zar ona to oduvijek nije jer i prije i sada oni su u njoj vlast. A gdje ćeš veće demokracije od demokratskog centralizma u kojem je dopuštena ideološka nadgradnja (unutar političke korektnosti kojoj oni određuju granice). Stoga je nužno jamstvo kontinuiteta vladavine privilegirane avangarde (zaogrnute antifašizmom, pa makar i s Đujićem i njegovima). I tko se god usudi u to dirati on je, naravno, fašista (trista smista).

Devedesetih je izborena država, a vlast tek načeta – nije posve preuzeta.  I stoga je uz svesrdnu međunarodnu (zapadnu) pomoć 2000., u Hrvatsku vraćena avangarda. S njom je stranim upravljačima uvijek bilo lakše upravljati. 2004. ona je dobila Sanaderov blagoslov uz lagani pokušaj da ju se s vremenom nadjača i nadmudri. Kad je uvidio da nadjačati ne može htio se maknuti. Jadranka koju je ostavio kao najvjerniju sljedbenicu završava u Mesićevu zagrljaju. Partija ne prašta. Sanadera stavlja na stup srama. I posao samo što nije dovršen. Ostaje da se objavi da je naša budućnost Regija (ili kako su joj neki tepali ovdje kod nas: Region).

A onda… Ima Boga. Nešto se ipak u svijetu mijenja. I karte se iznova slažu. I pade kula od karata. Sloboda za generale!!! A u Hrvatskoj je već bila osuđena, Tuđmanova (i svaka druga) Hrvatska.

I iznova imaju nade domoljubne snage. Vraća se Kolinda.

I sad smo tu gdje jesmo ovo je pokušaj promjene: Kolinda (i Orešković). I hoće li biti snage?!

Neki kažu (možda su zlobnici) da je na sceni američko židovski projekt koji ne smije propasti (ako je taj projekt demokratska Hrvatska – živjeli Židovi, živjeli Amerikanci). Kažu da će ovo dvoje i s njima Hrvatska poletjeti na krilima NATO-a i židovskog kapitala. I šta je tu loše?! Samo nek leti Hrvatska! Slobodna, demokratska, bez totalitarnog uma koji nas uvijek iznova gura u jednoumlje avangardnih likova i njihove sveobjašnjavajuće ideje (koja sve opravdava: Jugoslavija?!). I Kolinda i Kovač (pa vjerujem i Orešković) zauzimaju se za uspravnicu Jadran Baltik (Crno more) i jasno kažu ovo je Hrvatska – nije regija (i srce nam je na mjestu). Makar novčanik još i nije. Možda i jest ovako, a možda je i drukčije jer dolje u podnožju stenje kornjača unutarnje politike koja mora podnijeti vanjsko-političko usmjerenje.

A tu kornjaču vuku svojim neujednačenim snagama Karamarko i Petrov. I oba povremeno odašilju proturječne signale. Mislili smo da je Petrov – mladić koji dolazi (neki čak tvrde na krilima Opusa Dei)  i da je stoga (i zato što je mlad i nije se imao kad komunistički iskvarit) siguran vjetar promjena (ali gle u izboru kadrova zadržava ostatke avangarde, a i u izjavama o nekim vrijednostima ponekad odaju dojam malograđanskog liberala). Karamarko (je nešto starija katolička mladež) i javni zagovornik lustracije – no često se stječe dojam i da je tajni predvodnik kastracije navodno tvrde nacionalne opcije. Ili to nam tek igru igraju neprijatelji putem medija?

A tu je i ložač u paklu – Milanović (sa svim svojim pobočnicima) i njihova navodno rusofilska ili britanska škola politike. Na boku mu rusofili: Mesić i Josipović. I Britanci s Jovićem i Perkovićem (Sinom), znani i neznani, pa čak i Ingrid od Piramida. Stazići i Komadine, šerbedžije i pupavci, pusići i drekavci svih vrsta i uzrasta. Sve je to složeno i zamršeno da se ne da razabrati, ako ne dobiješ makar poneki istinski ulazni podatak, pa tako čovjek tek nagađa da nešto kaže, jer se i ne može uspostaviti smisao dok se dijelovi ne stave u cjelinu. Samo kad se prisjetim da je netko ne tako davno tvrdio da su se navodno i Nijemci sa Sanaderom na rusko-britanskom Titanicu nasukali na hrid (i prije nego se objavio Prgomet). Pri tom, prisjetimo se, Sanader je i javno objavio da smo u banani, bar nešto prije nego je njegov  prijatelj Rošin ispjevao Uprknuće.

Zalazi sunce, pada za brijeg i sve je mirno i sprema se na počinak (koja idila) – a oblaci na nebu i kiša sipi i tuga s juga kuca na prozore. Laj ti laj, dugo je do zore.

Za ministra branitelja izabran branitelj Brkić. Vrijeme je da se sjedne pod šator. I dogovori… Ako treba! I to.

Continue Reading