Connect with us
Sretna NOVA GODINA!

Scena

MARKO LJUBIĆ – Most je samo sladak lijek s opasnim nuspojavama!

Hrvatska politika i cijelo društvo radikalno su podijeljeni oko temeljnih nacionalnih činjenica i ciljeva. Kako na tu matricu primijeniti Mostove projekte regionalizacije i vraćanja monetarne suverenosti, te politiku demografskog razvoja zemlje? Ili možda Petrov, Prgomet, Podoljnjak i društvo imaju i čarobni štapić za spajanje vatre i vode?!PXL_081115_12119311-660x413

Dogovorio MOST savez sa SDP-om ili HDZ-om, u svakom slučaju Hrvatska, na kakvu smo se naviknuli zadnjih petnaestak godina, slijeće na tvrdo dno na kojemu će se morati raščistiti sve najvažnije stvari i pitanja i početi stvarati novu državu i uređeno društvo. Nema nikakve dvojbe, MOST, odnosno ljudi koji čine tu skupinu političara, bit će zapamćen kao jezičac koji je usmjerio Hrvatsku u pravcu suverene moderne nacionalne države i zemlje, ili svećenik na njenom sprovodu uz već postojeće grobare u SDP-u i HDZ-u.

Činjenica je da politička platforma koja bi se mogla podvesti pod ime MOST u stvarnosti ne postoji, i to je potencijalni veliki problem svakome tko pokušava na zdravim osnovama predvidjeti smjer hrvatske državne politike, kojemu će njegovi članovi očito davati značajan biljeg. Nije pri tome problem što nisu imali jasnu politiku prije izbora, problem je što iza svakoga od tih ljudi izvan svake sumnje postoji politička platforma, skrivena, ciljana, dobra ili loša, jer samo se budale mogu zavaravati da su mostovci pali s Marsa. Već sam ranije upozoravao na signale koje je ozbiljnim ljudima poslao HTV, neumorno i neobično snažno promovirajući Božu Petrova. Pri tome, nikako to ne uzimam kao njegov grijeh, što se god krilo iza toga, već neupitnu činjenicu da Goran Radman i njegovi ljudi nikada ne daju takav prostor nikome, ako se iza kulisa ne radi o vrlo važnim, prije svega političkim ili lobističkim igrama i interesima.

Mostovci – heterogena skupina s programom, ali naciji nepoznatim!

Osnovni problem u državnoj politici koja će biti nekakva funkcionalna sinteza postojećih politika SDP-a i HDZ-a i političkih stavova lidera MOST-a je u tome što je u skupini političara i politika koje nude mostovci nakupina nespojivih elemenata, odnosno polazišta.

S jedne strane imamo lokalne čelnike malih gradova i mjesta, koji imaju iskustvo u upravljanju i ograničenjima upravljanja tim mjestima, pri čemu ih nije bilo nikada iz tih pozicija briga za državnu ili nacionalnu politiku, a s druge strane imamo emancipirane stručnjake kao što su Podolnjak, Lovrinović ili Prgomet, koji su ostvarili karijerne iskorake na stručnom i akademskom području, njihova su polazišta široka do apstraktna, nemaju najčešće pojma o svakodnevici malih lokalnih čelnika i njihovih uprava, a usto su gotovo u pravilu već odavno integrirani u različite lobističke – kako političke i gospodarske tako i financijske – strukture.

To je nepomirljiva platforma, koja na apstraktnoj razini može funkcionirati, ali u praksi, pogotovo bez jasno osmišljenoga programa upravljanja kriznim društvom i ovakvom državom, može izazvati niz velikih poremećaja.

Ističem kako je manji problem to što navodno nema toga programa, od toga da ga svaki od njih ima izvan domašaja javnosti. Sve su to ozbiljni ljudi, bilo bi neozbiljno misliti da su se uključili u nešto tako ozbiljno bez jasnih vlastitih namjera i ciljeva. Problem je što nacija ne zna te namjere.

Primjera radi, svi lideri MOST-a jednoglasno podržavaju zahtjev za decentralizacijom Hrvatske.

U biti, nema nikoga u Hrvatskoj ni u jednoj političkoj strukturi, niti u stručnoj, tko neće reći da to nije – nužnost.

Problem je, kao i u svemu, što pod pojmom decentralizacije, kao i pod svim drugim političkim pojmovima u ovoj zemlji, zbog nedostatka jasnoga znanja, vizije i načina ostvarivanja te političke ideje doslovce svatko može misliti što god hoće i, što je najlošije u svemu, biti prilično utemeljeno u pravu.

Pa tako profesor Robert Podolnjak pod decentralizacijom Hrvatske prije svega vidi nužnost teritorijalnoga, upravnoga i funkcionalnoga preustroja države i njenih upravnih jedinica, Božo Petrov, Stipe Petrina i ostali gradonačelnici i načelnici vide pod tim pojmom, ne isključujući model o kojemu javno razmišlja Podolnjak, značajno šire prije svega paraporezne ili financijske ovlasti, što nužno stvar dovodi do pozicije da grad ili općina s jedne strane svojim pravima ili zahvatima umanjuju mogućnosti županija ili države.

Gdje je granica koja jamči najoptimalniji odnos između tih prava i, što je najvažnije, na kojim kriterijima se treba ustvrditi ta granica?

Uzmimo na primjer stav da općine koje nisu samoodržive financijski treba ukinuti, jer nemaju svrhe ni smisla. To je posve logičan pristup, kad bi Hrvatska imala jasnu državnu politiku i potpuno usklađene razvojne strategije na svim područjima funkcioniranja u jednome suvislom razdoblju.

To bi s druge strane bio neupitan argument, kad čitav niz naslijeđa, koja su uz ostalo snažno determinirali desetine područja, lokalnih jedinica, širih zajednica, ne bi bilo nužno prvo dovesti na razvojni i funkcionalni upravni, gospodarski i što je najvažnije demografski teren, te kad ne bi bilo nužno ispraviti čitav niz zloćudnih posljedica, s jedne strane polustoljetne vladavine komunističkoga jugoslavenskoga poretka i s druge strane posljedica velikosrpske agresije.

Ukidanje male općine koja ima više programsko i simboličko značenje, koja je zbrisana s lica zemlje komunističkim, partizanskim i srpskim zločinima, zbog toga što su posljedice tih zloćudnih politika i događaja takve da u njoj danas živi samo simbolika i deset staraca, značilo bi s državnoga stajališta potvrditi tu činjenicu – i uzeti je kao nacionalnu stečevinu suverene hrvatske države.

Brbljarije o nužnosti regionalizacije Hrvatske

Ključno nacionalno pitanje mora biti, ne kako ukinuti takvu općinu, već kako je revitalizirati.

Podolnjak ima pravo s akademskoga čisto teorijskoga i apstraktnoga stajališta reći da je nešto dokazivo opravdano, ali ako o njegovim argumentima raspravu otvore demografi, ekolozi, etnolozi, povjesničari, vrlo je veliko pitanje kojim smjerom bi pošla njegova stajališta i znanstveni stavovi.

Uzmimo primjer sela, u kontekstu decentralizacije ili regionalizacije zemlje.

Smije li netko u kontekstu aktualnih globalizacijskih tendencija, snažnih međunarodnih kampanja, golemih migracijskih poremećaja zanemariti nužnost snažnoga oslonca na svoje vrijednosti, mogućnosti i nacionalne potencijale, a selo je u Hrvatskoj upravo jedna od temeljnih točaka ukupnoga razvoja.

Kako govoriti o regionalizaciji zemlje i potpunoj promjeni funkcioniranja države koju regionalizacija podrazumijeva, ako se ni približno Hrvatska nije kao država ni u jednome smislu usprkos članstvu u EU i NATO pozicionirala u međunarodnome poretku, pri čemu prije svega mislim na otvorena pitanja statusa Bosne i Hercegovine, koja je Hrvatskoj strateška sastavnica svekolikoga funkcioniranja i nacionalnoga razvoja, a ne samo susjedna zemlja. Kako zanemariti potpuno otvorene i bezobrazne velikosrpske politike i tendencije, kako u BiH tako i u Hrvatskoj, a sve u kontekstu snažnih međunarodnih silnica oko preustroja Balkana i trajnijega pozicioniranja država u tome kontekstu?

Regionalizacija dakle nije ni blizu samo nekakavo lokalno pitanje, stvar ovakvoga ili onakvoga interesa Istre, Dubrovnika ili Slavonije, već neizmjerno važno egzistencijalno pitanje Republike Hrvatske za stotine narednih godina.

Polaze li od tih činjenica zagovornici regionalizacije?

Pristup tim pitanjima nikako nije moguć iz isključive prizme gradonačelnika Metkovića, Primoštena, Knina ili Omiša, nije ni iz Zagreba, jer su to u operativnom, funkcionalnom i svakom drugom kontekstu ipak samo jedinice u sustavu ukupnoga nacionalnoga poretka.

Kako dakle pomiriti nacionalnu sigurnost, ciljeve ekonomskoga razvoja, nužnost revitalizacije hrvatskoga sela, dakle hrvatske poljoprivrede, hrvatske seoske obitelji i nužnost demografske obnove zemlje, koja godinama izumire, sa politikama decentralizacije u kojima se ključna alatka zove – regionalizacija Hrvatske i novi teritorijalni preustroj?

Zabluda je misliti da se Istra može dobro razvijati, da se Slavonija može dobro razvijati ili Dubrovnik i njegovo okruženje, ako se pravo na odlučivanje s Markova trga preseli u Dubrovnik, Pazin ili Osijek. Veća je to zabluda nego oduzeti prava odlučivanja tim zajednicama.

To je izravni pravac za slabljenje ukupne države, dakle i svih komparativnih prednosti državne integracije, čime regija samo u jednome trenutku možda i može imati taktičke koristi, ali vrlo brzo će slijedom svake logike usporedive u razvijenim suvremenim državama i zemljama, početi kopniti i zaostajati u svakome smislu.

Današnje razvijene države, koliko god različiti stručnjaci javno navodili usporedbe iz njihovih regija, kao primjere optimalnoga funkcioniranja Hrvatske, imaju desetinama i stotinama godina usklađivanje sustavne komplementarnosti, a svi oni počivaju na snažnome razvoju središnje države.

Dubrovački turizam daleko više ovisi od politika nacionalne države nego od svega što može uraditi lokalna ili županijska uprava u Dubrovniku.

Stručnjaci u i oko MOST-a javno zastupaju i snažne promjene u monetarnoj politici, skloni su preustrojiti ulogu i funkciju HNB-a, vratiti monetarnu suverenost i u skoroj budućnosti od kune uistinu napraviti jedinu valutu u Hrvatskoj, a s druge strane ne pada im na pamet da je za to potrebno imati potpuni legitimitet države, državnoga poretka i prije svega političku suverenost.

Nemoguće je imati monetarnu suverenost, nemoguće je valjano razvijati bilo kakvu suverenost na pojedinačnim pitanjima, ako u samim političkim temeljima države nema istinske političke suverenosti.

Kako će Ivan Lovrinović provesti nužnu promjenu monetarne politike i vratiti bilo kakvu suverenost Hrvatskoj, ako jedan politički blok počiva na političkom ishodištu nepotrebne suverene hrvatske države i u tom pravcu razvija sve svoje politike, a on i njegovi partneri namjeravaju ostvariti tu namjeru u suradnji s njima?

Božo Petrov i njegovi suradnici nisu ni pomislili bilo što suvislo reći o ovim pitanjima, a pogotovo na njih dati suvisao odgovor.

Svjetonazorski heterogeni, više je nego očito, lideri MOST-a izbjegavaju temeljna politička i svjetonazorska pitanja, posve krivo uvjereni da je moguće mehaničkom političkom koalicijom i platformom izvući zemlju iz krize i dati joj optimalan zamah. Takvi kakvi jesu oni su različitim silnicama, moguće i vrlo suprotstavljenim, postali prvorazredna politička činjenica, pa je pitanje koliko će i kako zbirnu političku snagu u broju saborskih mandata moći integrirati u konstruktivnu politiku, a koliko će bježeći od različitosti koje nose sobom, zapravo čak i prividno ostvarujući svoje političke ciljeve, biti samo pokriće za vrlo opasne tendencije i namjere koje godinama legalno funkcioniraju u Hrvatskoj.

Razlika između odgovornosti gradonačelnika Primoštena i Metkovića i državnoga funkcionera u Zagrebu je upravo u tome.

Ne može se pitanje decentralizacije svoditi samo na financijsko pitanje, a još bi tragičnije bilo svoditi ga u državi u kojoj doslovno ni jedan ključni nacionalni element nema ni približnu nacionalnu suglasnost u politikama i institucijama koje upravljaju državom, na regionalizaciju.

Hrvatska čeka svog Orbana, ali na obzoru ne vidimo nikoga!

Uspješna decentralizacija moguća je tek i ako je središnja država vrhunski organizirana, ako neupitno dobro funkcionira i ako su sve, ali baš sve, nacionalne politike potpuno suglasne oko temeljenih načela toga funkcioniranja i ciljeva koji se na taj način žele ostvariti.

Zar je potrebno ponavljati da to u Hrvatskoj ne funkcionira i da su politika kao i cijelo društvo radikalno poralizirani ne oko sekundarnih političkih pitanja, već oko temeljnih nacionalnih činjenica i ciljeva.

Kako na tu matricu primijeniti projekt regionalizacije i vraćanja monetarne suverenosti, te politiku demografskoga razvoja zemlje.

Neki će reći, kako je Viktor Orban uspio?

Orban je prvo vratio mađarski narod, bez obzira gdje živio, u politički poredak zemlje, postigao političku stabilnost, proveo nužne promjene za funkcioniranje ustavno-pravnoga i državnoga poretka, pa tek onda tako politički jak i neupitan počeo i uspješno završio povratak monetarne suverenosti, a posljedica njegovih ukupnih politika je sveukupan razvoj Mađarske na svim područjima.

Koliko je Hrvatska daleko od toga?

Na žalost, strahovito daleko. Nitko, baš nitko realan i pošten, ne može ni približno utemeljeno tvrditi da je Karamarko nekakvo jamstvo da će se barem zaustaviti radikalno drukčiji trend u Hrvatskoj, jer on to ničim nije ni pokazao niti najavio. A sve, baš sve iz njegovog političkoga života ukazuje na sasvim suprotno. Olakšavajuća okolnost je što nikada nije bio frontmen takvih politika.

S druge strane, kako se god Milanović predstavljao u kampanji, što god govorio i poručivao, potpuno je sigurno da nije moguće vratiti monetarnu suverenost niti osmisliti optimalnu decentralizaciju zemlje kao sastavni element politike Vesne Pusić i Milorada Pupovca, čiji su esencijalni temelji – destrukcija hrvatske državnosti i svake suverenosti.

To Božo Petrov mora znati, a nisam siguran da sve to ima na umu. bpz.ba

Continue Reading