Connect with us
Sretna NOVA GODINA!

Scena

MARKO LJUBIĆ – DVA VAŽNA ELEMENTA KOJA MOGU PRESUDITI o novoj vlasti u Hrvatskoj

Svaki razgovor o revitalizaciji hrvatskoga sela je duboko ideološko i političko pitanje, pa tek onda ekonomsko. Danas je selo apsolutno najvažnija odrednica zadržavanja nacionalne autentičnosti. Slavonija i druge hrvatske plodne regije, zapuštene su zbog političkih razloga!PXL_101115_12129723-660x413

„Ovo je za mene vrlo važan dan, jer kao članica Udruge OPG-ova, pa i kao dijete sa sela, do sada nikada nisam imala prilike razgovarati s ljudima koji su odgovorni za ono što se događa na terenu, s ljudima koji kroje naše sudbine“, rekla je očito impresionirana saborska zastupnica Ružica Vukovac iz Mosta, te dodala kako je jako zadovoljna nakon razgovora i da će svoje dojmove o tome iznijeti u nedjelju na sastanku Nacionalnog vijeća Mosta.

Ova izjava gospođe Vukovac, koja je u ime Mosta pregovarala s Grčićem i kompanjonima iz SDP-a i HNS-a, rijetko je pošten izraz suočavanja čovjeka još uvijek nesvjesnoga svoje političke moći, s najvišim državnim funkcijama. Je li to izraz elementarnoga poštenja i vrlina ili prilično nepremostiv problem funkcioniranja demokracije i političke kulture u Hrvatskoj?

Ja mislim ovo drugo.

Može se i to, s obzirom da većinu članova Mosta čine ljudi slični Ružici, pokazati kao veliki adut SDP-ove koalicije? Mislim da može i vrlo vjerojatno hoće.

Razlozi?

Postoje dva više nego presudna. Postoji doduše i treći, onaj izvanjski element, koji se iz izbora u izbore sve više koristi, samo se jednom zove don Grubišić, a jednom Prgomet i uvijek će dobivati neko novo ime, ne samo kodno, dok se hrvatska politika ne vrati u autentične hrvatske ruke. Ali, o tom, potom.

U ovoj analizi posvetimo se načelnim problemima.

Most je do sada u svim svojim porukama nastojao istaći kako njihov politički program ne polazi od ideologije, da misle kako je to pitanje nužno u ovom trenutku ostaviti po strani i riješiti nekoliko dramatičnih, egzistencijalnih problema hrvatskoga naroda. Naglašavaju ekonomiju sa svim njenim podsustavima, ističu ulogu i značaj razvoja sela i poljoprivrede, ali inzistiraju i na promjenama u sustavu državne uprave i konačno izbornoga zakonodavstva.

Je li to moguće bez ideologije?

Nikako.

Ja jedino imam problem slušajući te poruke i gledajući reference ljudi koji ih izgovaraju. Jesu li oni preko noći postali tipični političari u Hrvatskoj, protiv čega se deklarativno grčevito bore, pa skrivaju svoju istinsku političku platformu, odnosno političku ideju, ili su stvarno toliko politički neobrazovani?

To ne znam, ali vrlo brzo će vrijeme dati odgovor na to pitanje, formirali vlast s HDZ-om ili SDP-ovom koalicijom. Jednostavno, neće proći ni pet dana na vlasti bez nužnosti jasnoga očitovanja o krajnje ideološkim pitanjima.

Uzmimo primjer sela.

Svaki razgovor o revitalizaciji hrvatskoga sela je duboko ideološko i političko pitanje, pa tek onda ekonomsko. Kao što je i svako drugo ekonomsko i razvojno pitanje svake države, duboko političko, a time i ideološko pitanje.

Selo je autentični izvor konzervativne politike, bez obzira formulirali esenciju sela u službenu politiku ljudi koji nikada nisu vidjeli sela ili ljudi koji su čitav život živjeli i žive u njemu.

Samo površna analiza zbivanja nakon uspostave komunističke diktature u Jugoslaviji, a posebno u Hrvatskoj, koja je kao „poražena“ strana u jugoslavenskom komunističkom, te skrivenom velikosrpskom programu, bila specijalno na udaru revolucionarnih snaga, pokazat će da je selo bilo izloženo najradikalnijim udarcima, zapravo klasičnom uništenju. Zbog čega?

Politika uništenja sela i modeli srbizacije Hrvatske

Prvo, hrvatsko selo je oduvijek bilo nositelj autentične hrvatske nacionalne baštine, katoličke kulture i svijesti, pa je pod svaku cijenu bilo nužno osiromašiti ga, maksimalnim pritiscima iseliti najviši mogući broj stanovnika u gradove, industrijalizirati ih i stvoriti od njih izgubljenu društvenu grupaciju bezlične radničke klase, koju je u posve novim okolnostima trebalo potom kroz generacije odvojiti od njihovih korijena i stvoriti ljude i cijele strukture bez temeljnog identiteta.

Posljedice takve politike vidimo na socijalnoj tragediji nekadašnjih velikih industrijskih centara, Siska, Vukovara i drugih, koji su uz politiku uništenja sela, bili i modeli srbizacije Hrvatske.

Tek na tim društvenim skupinama, bilo je moguće izgrađivati novi poredak, stvarati novoga čovjeka i zasađivati revolucionarne ideje, svijest i socijalno ponašanje.

Takvim politikama mogle su se suprotstaviti samo obitelj i Katolička crkva, zbog čega danas i jesu upravo te dvije institucije na meti najžešćih udara.

Danas to ne rade komunisti, ali rade tzv. liberalni demokrati, kako se između ostaloga deklarirao i Ružičin dojučerašnji politički kolega Prgomet.

Selo je moglo opstati kao nositelj najdubljih konzervativnih tradicija i prije svega integrativnog hrvatskoga i katoličkoga identiteta, jer je počivalo na proizvodnji hrane koja je u svim epohama bila strateška proizvodnja i uvijek je o njoj ovisio svaki poredak.

Danas je selo apsolutno najvažnija odrednica zadržavanja nacionalne autentičnosti i ostvarivanja prevage u međunarodnim odnosima u svakom pogledu.

Industrijalizacija, prije toga zadrugarstvo i kolektivizacija, bili su modeli uništenja hrvatskoga sela, a tome je prethodio progon i preseljenje cijelih sela i njihovo potpuno uništenje u završnim godinama rata.

Slavonija danas nije zapuštena zbog toga što vlasti koje su upravljale Republikom Hrvatskom, suvremenom i samostalnom državom, nisu znale učiniti nešto na revitalizaciji Slavonije, kao i većine drugih hrvatskih plodonosnih regija, već zbog – namjere i zbog duboko političkih razloga.

Selo, autentična Hrvatska, od 1945. nije predmet rasprave

Zadnja vlast, zadnja koalicija, zadnji ljudi koji će istinski pristupiti revitalizaciji hrvatskoga sela su Milanović i SDP, odnosno Vesna Pusić i HNS. Ako njima dodamo Milorada Pupovca, velikosrpskog operativca u Hrvatskoj, te desetine globalističkih inicijativa čiji je u svim okolnostima cilj kolektivizacija kompletnih nacija pod novim internacionalnim formama, te oduzimanje autentičnog identiteta, jasno je da je razgovor s koalicijom „Hrvatska raste“ na tu temu – ili debilizam ili običan igrokaz.

Grčić, nasuprot gospođe Ružice, u tim razgovorima usporediv je s figurom vuka i ovčice koji se dogovaraju o razvoju stada i njegovoj zaštiti.

Ne zbog toga što je Grčić zao ili nije, već isključivo zbog toga što je u temelju njegovog političkog identiteta slaba Republika Hrvatska sklona i pripremljena na integracije u kojima će njen identitet zamijeniti poželjne vrijednosti kreatora međunarodnoga poretka.

To s Hrvatskom, autentičnom Hrvatskom, nema blage veze.

Snažno selo se ne može kontrolirati. Tisuće i tisuće snažnih malih OPG-ova su klica suverenističke nacionalne politike, korijenje hrvatskog tradicionalnoga svjetonazora i jako važnog – kršćanskoga identiteta.

Zbog toga je priča o razvoju sela duboko idejno pitanje koje nikada ni u jednoj praktičnoj politici ne može pomiriti nepomirljive ideje i politike.

Ne znam, zna li to Ružica Vukovac, ali morali bi znati ljudi oko Mosta, a ako ne znaju, neka čitaju Dnevno.hr i 7Dnevno.

Druga razdjelnica koja bi mogla presuditi o većini u Saboru, jest naslijeđeni i desetljećima razvijani refleksni odnos prema vlasti goleme većine hrvatskih ljudi. Ružica, kao niti itko među nama, nije izuzet od toga, jer je to socijalno-psihološka kategorija povratnog utjecaja kontroliranog društva, na koju je jako teško utjecati samoizolacijom.

Svugdje u svijetu moć se pokušava prezentirati na više načina, kako bi onaj koga ona štiti i tko ju personalno predstavlja bio što nedostupniji ili manje provjerljiv svom društvenom, obično podčinjenom okruženju. To Ružica ističe riječima o „ljudima koji kroje naše sudbine“.

Čisto sumnjam da uspješna žena ima i jedan razuman razlog biti impresionirana običnim Brankom Grčićem, Ivanom Vrdoljakom, Marasom ili Jakovinom. Po svemu što znamo o njima, sumnjam da bi ih zaposlila na svom obiteljskom imanju. Impresija prema takvim tipovima može biti samo plod strahopoštovanja prema institucijama, što je ozbiljna devijacija sama po sebi.

Izjava gospođe Ružice kao rijetko što, zapravo, govori o zapuštenoj političkoj kulturi u Hrvatskoj u čijim se temeljima nalazi gotovo stoljetno podčinjavanje osobnosti i zabrana afirmacije vrhunskih ljudskih vrijednosti pred centrima moći, kojima je svaki čovjek – krivac i nedostojan.

Dovoljno je pogledati samo nekoliko vrlo vidljivih elemenata kojima se čovjeku šalju indiskretne poruke o njegovoj nebitnosti pred institucijama.

Diljem svijeta sjedišta velikih globalnih kompanija, banaka, sudova, sjedišta političkih institucija i najčešće bolnica izvanjskim znacima ukazuju na to da se nimalo nismo odmakli od staroga Rima.

Politička klasa zaštićenih stanara i ‘nedostojnici’!

Vrlo često se pred takvim zgradurinama nalaze stotine stepenica, iznad kojih se izvijaju desetine i stotine katova, ili, ako se utisak nije izgrađivao visinom, onda su monumentalni blokovi s vrlo visokim prizemljem, stupovima, sjajnim svjetlucavim staklenim pročeljima, nepreglednom širinom i duljinom preuzimali tu poruku prvog susreta namjernika i – zaštićenih stanara.

Uvijek na ulazima takvih zgrada imamo prilično udaljene prijamne punktove, s monumentalno uređenim foajeom, tako da se čovjek mora nahodati do osobe koja sa strogim izrazom susreće nedostojnike.

U javnim ustanovama, bankama čak i u bolnicama, prijemni odjeli su postavljeni tako da se čovjek mora ili neprirodno sagnuti, šaputati, pogađati otvor na staklu ispred službenika, čime ga se nesvjesno nastoji izbaciti iz psihofizičke ravnoteže.

Vrlo slično je i u crkvama. Zemaljsko uzdignuće i nadmoć nad griješnim vjernikom, usprkos naukovanju zemaljske prolaznosti i u njima je najčešće osnovno komunikacijsko pravilo.

Iako su se kroz epohe i društvena uređenja mijenjala, iako je izvan svake sumnje današnji demokratski društveni i politički poredak uvjerljivo najhumaniji u odnosu na sve prethodne, jako se sporo mijenjaju i te navike u komunikaciji institucija i ljudi izvan njih.

U XX. stoljeću dva su sustava pogotovo razvijala izvanjsku nadmoć institucija, naročito države iznad običnog čovjeka. To su fašizam i komunizam. O monumentalnosti Hitlerovog režima manje više znamo sve. S obzirom da smo živjeli pod čizmom njegovog brata blizanca, o komunističkoj izvanjskoj impresiji se nije smjelo govoriti, tek tu i tamo. Do Ceausescua se, po zapažanjima pokojne Savke Dabčević Kučar, moralo hodati stotinjak metara od ulaza u njegovu radnu sobu. Pogledajte arhive iz života Josipa Broza i njegovu ostavštinu, pogledajte danas goleme prostore carskoga Kremlja koje su u svemu primijenili boljševici, a i danas se iz tih golemih dvorana šalje poruka svijetu i ruskom narodu o moći Rusije.

Nevolja je što u takve prostorije, uslijed raznih društvenih poremećaja ili sazrijevanja nove društvene i političke kulture, zapadnu tipovi kao što je Grčić, ortodoksna lijenčina i neradnik po svjedočenju povelikog broja sveučilišnih kolega na splitskom Sveučilištu, što se u takve zgrade i prostorije uvale probisvijeti tipa Miljenića, Marasa, društveni marginalci poput Matića, ili lažni elitisti kao Vesna Pusić, koji svoj status isključivo duguju zabrani vrednovanja stvarnih sposobnosti i rezultata, pa tako zaštićeni pred normalnim i uspješnim ljudima istraumatiziranim dugodišnjim pritiskom na slobodu i pravo na osobnost, izgledaju kao uspješni, moćni i veliki.

Svijest o nesrazmjeru moći i statusa institucija i osobne kvalitete vidi se na licu Freda Matića, najviše među aktualnim ministrima, jer je to suočavanje s vlastitom prolaznošću od njega stvorilo nehumanu masku i neugodnu kreaturu.

Još bi veća nevolja bila ako bi Ružica Vukovac tu impresiju, koju je naslijedila u svom okruženju, posve nesvjesno i ciljano stvaranim društvenim utjecajem, prije svega komunističkog režima, pripisala kvalitetama tih tipova, pa na temelju toga svoje vrijednosti podredila njihovima.bpz.ba

Continue Reading