Kome trebaju velikodržavni projekti na Balkanu?

Međunarodni institut za bliskoistočne i balkanske studije (IFIMES) iz Ljubljane, čiji je počasni predsjednik Stjepan Mesić, ovih je dana objavio analizu svog člana, dr. Zlatka Hadžidedića, pod naslovom „Kome trebaju velikodržavni projekti na Balkanu?“.

Riječ je o polemičkom članku kojim se autor pokušava obračunati sa afirmacijom teza o potrebi federalizacije BiH i Makedonije iznesenih u uglednom američkom časopisu Foreign Affairs u kome se otvoreno upozorava na disfunkcionalnosti multietničkih država i zagovara federalizacija BiH i Makedonije.

>>Foreign Affairs: SAD će poduprijeti federalizaciju BiH i Makedonije

Članak dr. Zlatka Hadžidedića prenosimo u cijelosti.

Kome trebaju velikodržavni projekti na Balkanu?

“Nedavno se u uglednom američkom časopisu Foreign Affairs pojavio tekst pod nazivom Dysfunction in the Balkans, koji potpisuje Timothy Less, i u kojem autor savjetuje novu američku Administraciju da odustane od podrÅ¡ke teritorijalnom integritetu država nastalih raspadom bivÅ¡e Jugoslavije.

Less se zalaže za novo prekrajanje granica na Balkanu, iznoseći prilično sumnjivu tezu da su se multietničke države (kao što su Bosna i Hercegovina i Makedonija) pokazale disfunkcionalnim, dok su se etnički homogene države (kao što su Hrvatska, Albanija i Srbija) navodno pokazale prosperitetnim. Pored toga, autor tvrdi i da narodi na prostoru Balkana ne žele više nikakav multietnički status quo, nego da se većinom zalažu za konačno zaokruživanje monoetničkih velikodržavnih projekata – Velike Srbije, Velike Hrvatske i Velike Albanije.

Prema Lessovom nacrtu, zamiÅ¡ljena Velika Srbija treba da uključi Republiku Srpsku, ali i Crnu Goru, Velika Hrvatska treba da uključi budući ‘hrvatski entitet’ unutar Bosne i Hercegovine, a Velika Albanija treba da uključi Kosovo i zapadni dio Makedonije. Svo ovo prekrajanje bi, tvrdi Less, na kraju dovelo do trajnog mira. Koliko su ovi prijedlozi utemeljeni u geopolitičkoj stvarnosti Balkana, ili se pak Less pojavljuje kao glasnogovornik odreÄ‘enih interesa kojima je važno samo da realiziraju svoje geopolitičke projekte, koliku god cijenu pri tome morali da plate sami stanovnici Balkana?

Prije svega, pogledajmo ko je autor datog teksta. Kako kažu oficijelne biografije, Timothy Less je vodio britanski konzulat u Banjaluci, a bio je i politički sekretar britanske ambasade u Skopju. Sada vodi tzv. konsultantsku agenciju pod nazivom Nova Europa, te je zvanično izaÅ¡ao iz diplomatske službe. Ono Å¡to svakako bode oči jeste to da je djelovao upravo u državama koje bi, prema njegovoj ‘analizi’, bile najpoželjnije za raspad –Bosni i Hercegovini i Makedoniji. Treba se prisjetiti da je britanska vanjska politika joÅ¡ od 1990. povremeno, ali prilično nedvosmisleno, zagovarala stvaranje zamiÅ¡ljenih etničkih ‘velikih država’ – Velike Srbije, Velike Hrvatske i Velike Albanije – kao navodnih puteva ka ‘trajnoj stabilnosti’ na Balkanu.

Prizivači i zagovornici rata na Balkanu

U tom svjetlu, teÅ¡ko se oteti utisku da je dotični diplomata u Banjaluci i Skopju vjerovatno djelovao kao neformalni savjetodavac upravo onih političkih snaga, kao Å¡to su na primjer srpski i albanski separatisti, koje bi trebalo da najsnažnije djeluju u pravcu realizacije takvih velikodržavnih projekata. A otkako je zvanično izaÅ¡ao iz diplomatske službe, Timothy Less redovito objavljuje tekstove u kojima ‘predviÄ‘a’, to jest, priziva nove etničke ratove i etničke podjele na Balkanu. U članku u Foreign Affairs, on sada nastoji uvjeriti novu američku Administraciju da bi trebalo da i ona prihvati politiku zaokruživanja velikodržavnih projekata na Balkanu. Ironično, sada Less to čini ne bi li se navodno spriječili svi ti silni ratovi koje upravo on godinama najavljuje, to jest, priziva i zagovara. Očito, i prizivanje etničkih sukoba u cilju realizacije velikodržavnih projekata na Balkanu, a zatim i zalaganje za zaokruživanje ovih projekata kako bi se u regionu navodno vratila stabilnost, predstavljaju čiste geopolitičke projekcije jednog dijela britanskog vanjskopolitičkog establishmenta, pri čemu ‘nezavisni eksperti’ poput Lessa imaju ulogu da uvjere svijet da su ove projekcije ‘jedino razumno rjeÅ¡enje’.

No, u mjeri u kojoj je on sam ‘nezavisan’, i njegova ‘rjeÅ¡enja’ su ‘razumna’. Na primjer, Less tvrdi da su ‘nerijeÅ¡ena nacionalna pitanja’ glavna prepreka stabilnosti Balkana. MeÄ‘utim, već na prvi pogled jasno je da je u pitanju prosta zamjena teza. Sama ideja stvaranja zaokruženih etnonacionalnih država jeste ideja koja je svuda u svijetu uvijek vodila samo u pravcu stvaranja nestabilnosti, jer zaokružene etnonacionalne teritorije nije moguće stvoriti bez primjene najgoreg fizičkog nasilja, dakle, bez ratova. Strategija ‘rjeÅ¡avanja nacionalnog pitanja’ je na Balkanu, ali i drugdje u svijetu, uvijek vodila jedino permanentnoj nestabilnosti, a nikako konačnoj stabilnosti. Å to je posebno interesantno, pobjednici u Prvom svjetskom ratu su na Mirovnoj konferenciji u Versaillesu, prema tada promoviranom ‘principu nacionalnog samoodreÄ‘enja’, zagovarali stvaranje jedinstvene ‘nacionalne države Južnih Slavena’. Nekih sedamdesetak godina kasnije, iste sile prihvatile su, a ponekad i zagovarale, raspad te iste južnoslavenske države u ime nezavisnosti i samoodreÄ‘enja nekih drugih nacionalnih država, s obzirom da su bivÅ¡e jugoslavenske republike, sa izuzetkom Bosne i Hercegovine, bile u osnovi konstituirane kao nacionalne države. A sada se njihovi glasnogovornici, kao Å¡to je Less, zalažu za raspade većeg dijela ovih država, u ime zaokruživanja etnički čistih velikodržavnih projekata – naravno, opet u ime ‘nacionalnog samoodreÄ‘enja’. Dakle, ‘nacionalno pitanje’ je očito jedna potpuno arbitrarna kategorija, promjenljiva u ovisnosti o trenutnim geopolitičkim interesima. Naravno, interesima velikih, a ne interesima onih malih čije ‘nacionalno pitanje’ se tu navodno ‘rjeÅ¡ava’.

Na čekanju novi etnički sukobi na Balkanu?

No, prije nego Å¡to odbacimo Lessovu ‘analizu’ kao puki spisak autorovih želja, zapitajmo se koliki je značaj Foreign Affairs u meÄ‘unarodnim političkim krugovima, i koliko ovaj tekst zaista može utjecati na postupke nove američke Administracije? Foreign Affairs je glasilo tijela koje se zove Council on Foreign Relations (CFR), a njegovo članstvo od početka su činili najugledniji političari, državni sekretari, direktori CIA, bankari, profesori, pravnici i najuglednije medijske ličnosti. Ovo tijelo je 1921. godine bilo zamiÅ¡ljeno kao zajednički anglo-američki projekt, kao otjelovljenje tzv. ‘specijalnog odnosa’ izmeÄ‘u SAD i Velike Britanije, koji je kreiran tokom Prvog svjetskog rata i koji se održao do danaÅ¡njih dana. U tom pogledu, teÅ¡ko da na svijetu postoji časopis sa većim političkim utjecajem, usporedivim jedino sa utjecajem koji ima sam CFR. Stoga se geopolitički manifest koji je potpisao Timothy Less mora uzeti sa najvećom mogućom ozbiljnošću, jer on sigurno odražava interese odreÄ‘enih utjecajnih krugova unutar anglo-američkog vanjskopolitičkog establishmenta. S obzirom na količinu javne podrÅ¡ke koju je Hillary Clinton uživala tokom svoje predsjedničke kampanje od strane ljudi okupljenih oko časopisa Foreign Affairs, razumno je pretpostaviti da bi ona najvjerovatnije bez oklijevanja prihvatila ovaj Lessov ‘dobronamjerni’ savjet.

Nadajmo se ipak da novoizabrani predsjednik SAD-a Donald Trump, koji nije uživao ni najmanju podrÅ¡ku navedenog kruga ljudi, neće biti naivan i prihvatiti strategiju zaokruživanja velikodržavnih projekata prezentiranu u Foreign Affairs kao svoju vlastitu strategiju, i kao viziju koja može doprinijeti miru u bilo kojem dijelu svijeta. Jer, ukoliko bi do toga doÅ¡lo, čekaju nas ne samo novi etnički sukobi na Balkanu, nego i trajna nestabilnost u ostatku svijeta”, stoji u analizi MeÄ‘unarodnog instituta za bliskoistočne i balkanske studije (IFIMES)koji potpisuje dr. Zlatko Hadžidedić.

R.H.