Connect with us

Scena

‘KOME DA SE ŽALI MOJA GENERACIJA?

U RATU KAO TINEJDŽERICA: Mlada Hrvatica ostavila zanimljivu poruku svim hrvatskim braniteljima!

Autor: tropolje.info

Lijepo je čitati o braniteljima i podržati ih, napisala nam je 37-godišnja Hrvatica uz svojevrsnu repliku, pismo jedne žene i majke, sasvim prosječne mlade Hrvatice čiju poruku braniteljima objavljujemo u cijelosti:

Dragi Branitelji!

Evo dijelim i prenosim dalje, neka se vidi Vaša priča i neizmjerno Vas cijenim, ali imam se i nadovezati. Naime, dragi Branitelji, rat sam prošla i sama u svojim najosjetljivijim tinejdžerskim godinama. Bili ste mi ponos, a naša skupina balavurdije iz podruma zgrade ulaza br. 2 i sama je imala poriv izletjeti iz podruma i stati uz Vas u obranu svoje domovine!

Valjda su zbog takvih prirodnih poriva mnogi mladi i odlazili u Gardu, mi smo ipak sa svojih 12, 13, 14 godina bili premladi! U tom podrumu s oko nas oko 15 stanara iz tog ulaza u dvije prostorijice, jednoj tri sa tri i drugoj dva sa dva i s oko dvadesetak metara posloženih drva, dio nas je spavao na drvima, dio na podu, dio danima sjedio, dio riskirao na nižim katovima i stubištu.

Srećom, u jednom smo naletu ostali samo pet, šest dana u tom drvima i ljudskim strahom natopljenom podrumu, a ostatak smo proživljavali kroz svakodnevni muving i sa svakodnevnim odlaskom, bar na sat, dva posjesti na drva, kad nam je larmala zračna ili opća opasnost. Jednom smo sjedili u školi kada nam je ogromna detonacija odzvonila s naletom zemlje na školske klupe, kroz otvorene prozore učionice, jednom smo se vozali biciklima, kada su nam, imali smo osjećaj doslovno kraj glava, prozviždali avioni i usmrtili nekoliko naših sugrađana. U jednom takvom naletu i sama sam nastradala, samo onda nije bilo selfija niti se to moglo gdje objaviti. Nisam nastradala izravno od napada, ali padom s bicikla usred napada, gdje su me isto vozili u ratnu bolnicu i tretirali kao ranjenika, budući da je bila veća ozljeda na području lica i glave.

To ljeto svoje mladosti nisam promolila van, radi ozljede… U isto to vrijeme majci su dijagnosticiraju lupus koji je danas, godinama kasnije, uzeo maha. Danas imam 37 godina, otac mi je umro prije sedam godina od karcinoma debelog crijeva i teško bolesnu majku! Imam dvoje djece i muža koji radi vani jer nam Hrvatska ne pruža ništa. Godinama nemam stalni radni odnos i nemam pravo niti na participaciju jer premašujem po “hrvatskim zapovjedima Božjim”. Da ne govorim o ljudima koji su u rezervnim sastavima sudjelovali u ratu, ostavili svoja radna mjesta u Pik-u Đakovo (to je jedan od primjera u našem gradu) i branili Domovinu, da bi nekoliko godina kasnije ista otišla u stečaj (Đakovština) i ostavila te ljude nezbrinute na cesti u godinama kada ne mogu potražiti niti drugi posao, niti mogu dobiti mirovine…

Danas mnogi od njih nemaju niti za kruh, umiru sve mlađi i mlađi. Nitko im ništa ne priznaje, niti itko pita za njih. Nisu išli kamčiti ništa, čekali su pošteno svoj trenutak koji, kako stvari stoje, neće nikad dočekati. Školska mi se prijateljica bori s karcinomom dojke, nema ni za osnovno, a kamoli za alternativno liječenje, susjeda godinu starija od mene umrla od karcinoma i iza sebe ostavila četvero djece! Svi mi koji smo prošli i mali djelić rata razumijemo Vas i neizmjerno cijenimo, ali shvatite DA SMO SVI U BANANI i da mnogobrojni primjeri to dokazuju!

Kome da se žali moja generacija koja isto umire sve mlađa, kojoj je ukradeno djetinjstvo, mladost, koja jedva preživljava sadašnjost, nema budućnost i kojoj su satrli nadu? A što će tek naša djeca? Mislimo na njih, to je jedino što nam preostaje. I uz dužno poštovanje, ne vrijedi kukati i godinama glasati za iste, one koji nas unazađuju. Dajte i Vi priliku mladim, novim i neiskvarenim licima na političkoj sceni, nemojte se bojati promjena, one su nužne, ako imalo razmislite o cijelom hrvatskom narodu za koji ste se borili, pomozite i Vi svojim udjelom i dajte priliku da stvari krenu na bolje svima skupa!

Continue Reading