Knjigozori Miljenka Stojića: U ime koga?

Anita Martinac, Medaljon, Matica hrvatska, ÄŒitluk, 2015.

Škripari. Humska zemlja dobro zna o čemu se radi, ostali ih poznaju kao križare, kamišare ili odmetničku bandu. Neopredijeljenih gotova da i nema, dan danas, nakon mnogo desetljeća. Još peku suze ucviljenih, još se pristalice jugokomunizma pjene. Ipak, književnih djela o ovoj epskoj tematici jednostavno gotovo da nema. Za vrijeme jugokomunizma govorili su uglavnom o njima novinarski ili u naporu njihove paradigme reinterpretacije povijesti, za vrijeme, nazovimo, demokracije još se uglavnom čeka na konačnu ocjenu tih revolucionarnih skupina pa da se onda krene u umjetničko stvaranje. Anita Martinac ništa ne čeka, ali ništa i ne prejudicira. Ona samo iznosi na vidjelo kako je sve doživio puk, onaj koji je to nosio na svojim plećima. Čitajući roman spoznat ćemo da mu nije nimalo bilo lako.

Glavni lik radnje Ante je Marić Kenić. Tipičan je predstavnik svoga kraja. Kada se stvara hrvatska država i vojska, na raspolaganju je domovini ne pitajući se je li politika prerano zakukurikala. Bojišnica mu je polako otvarala oči za stvarnost, ali je u duši i dalje ostao mladić koji vapi za hrvatskom slobodom. Biva teško ranjen, nekako se oporavlja i dolazi svome domu gdje ga čeka voljena djevojka. Tu doživljava i slom domovine za koju se borio. Gotovo je. Nastoji se uklopiti u novonastalo društvo. I ide mu to od ruke sve do onoga kobnoga trenutka kada neka jadnica na njegovim nogama prepoznaje navodne opanke svoga ubijenoga muža. Nitko nije bio svjestan kakvi će sve događaji biti time pokrenuti. Uzalud sva njegova uvjeravanja. Tamnica i mučna ispitivanja gdje je bio u ratu, što jednostavno misli. Vidio je da mu život troše kao nepotrebnu krpu i odlučuje se na bijeg. Začinje se jedna od škriparskih skupina u njegovu kraju.

Osim obiteljske snage i uspješnosti Kenićevu je obitelj krasila i ljubav prema vjeri. Majka mu je u svojim toplim rukama za vrijeme molitve držala Gospin medaljon koji je naslijedila od svoje majke. Ante bi ga ljubio s obje strane kad bi mu ga ona podarila. Ali život je bio nemilosrdniji. Sve se naizgled srušilo. Ratni vihor poharao je kuću Kenićevih. Za medaljon se nije znalo dok se jednoga dana nije ponovo vratio iz izbjeglištva. Baka Ruža je okrenula kapu iznutra i otrgnula ušiveni medaljon. Život je ponovo mogao početi i dokotrljati se do ovih naših sadašnjih dana.

Kad se roman pročita, u zraku ostaje lebdjeti pitanje je li ishod vrijedio svih podnesenih patnji? Bilo je ubijenih, bilo je pustih tamničkih godina. Čini mi se da nema smisla na to odgovarati. Treba samo zahvaliti onima koji su u to vrijeme krvavo nosili našu baklju slobode. Sjatili su se sa svih strana da je utrnu. Mnogi od škripara jednostavno nisu imali izbora, kao što ga ni Kenić nije imao. Njih novonastala država sa svojim jugokomunistima jednostavno nije voljela. Takvi nisu samo nastojali pobijediti protivnika, oni su ga nastojali pod svaku cijenu i tjelesno uništiti. Zbog toga su kao bijesni psi klali sve oko sebe. I pritom su uvjeravali narod da to čine za njegovo dobro. A on je znao što je po srijedi. »Svirepo ubojstvo Mande, Franje i Jure zauvijek je zatvorilo vrata komunizmu u Gorancima. Mještani su tada uvidjeli da ideologija komunizma jede ljude, pa makar bili i nevini.« (str. 131.)

Jugokomunistički progonitelji nisu, dakle, Å¡tedjeli ni jatake Å¡kripara, ni one koji su samo slučajno doÅ¡li s njima u doticaj, ni one koji… Bila je dovoljna tek sitnica da progonitelji uzviknu »U ime naroda« i naprave zločin. Odigralo se tako i sa spomenutom Mandom. Nije ih zanimalo Å¡to je imala djecu, Å¡to je jedno joÅ¡ dojila. Dok su se teatralno spremali da je ubiju zajedno s drugima, ona ih je preduhitrila. »«A’mete, pucaj, Å¡ta čekaš«. (str. 129.) Iznenadila je krvnike i pokvarila im predstavu. Ova rečenica kao da daje odgovore na mnoga pitanja, kako prije tako i danas. Ima onih koji se ne daju okovati, ima onih koji sanjaju slobodu. Slična slika ponovila se tijekom posljednjih predsjedničkih izbora u državi Hrvatskoj. Vladajuća neokomunistička vlast učinila je sve da ljude u Herceg Bosni onemogući u tom pravu. IzmeÄ‘u ostaloga drastično je smanjila broj biračkih mjesta, čudno je nestajalo struje toga dana, čudno je padao računalni sustav. I proradio je u ljudima zov slobode. JoÅ¡ nakon ponoći, kada se znalo tko je pobijedio, majka drži djecu za ruku i u Mostaru čeka da glasuje. Ne damo se, hoćemo biti svoji. Pa onda odlazak onoliko mladih kada je počeo Domovinski rat diljem Hrvatske. Da se Herceg Bosna dala pokoriti tijekom hudih jugokomunističkih godina, ishod Domovinskog rata jamačno bi bio drukčiji.

Iako književnost, pogotovo današnja, ne trpi realnost u opisivanju, ovdje je ona dobro došla. Sve ono o čemu se govori istina je, umjetnička imaginacija poslužila je samo u oblikovanju nekih vezivih podrobnosti kako bi sve bilo čitljivo. Da to nije tako, teško bismo prihvatili ovaj roman i dopustili mu da nam uputi određene poruke. Tu jednostavno dotičemo zlo svojim rukama, ne vjerujući samima sebi da takve stvari mogu biti istina. Nažalost dogodi se spomenuto i produži se sve do naših dana. Spisateljica iz obzirnosti ne navodi prezimena zlikovaca, iako je svima jasno o kome se radi. Ona time želi reći da njihova djeca nisu kriva za ono što su im očevi radili. Međutim, suprotna strana itekako navodi sve što zna ili što je izmislila o roditeljima, pa i djeci, onih koje je progonila. Bilo bi zanimljivo razmotriti što su u životu i kako postigla pojedina djeca zlikovaca iz romana. Iznenadili bismo se spoznatim i shvatili da nije važno zaboraviti, važno je se pokajati. Tek na tome djeca škripara i djeca progonitelja mogu nastaviti graditi zajednički život.

Pokajanje se zahtijeva s obje strane. U romanu je naglašeno i pitanje izdajica. S tom mišlju Kenić se susreo još na početku svoga škriparskog života. Pljusnuo je iz predostrožnosti ženu koja ih je vidjela. A kada je Pero izdao Benku Penavića došao mu je na kućni prag i ubio ga. Antin sudrug Nikola Marić ubio je tom prilikom trudnu Perinu ženu Šimu, koja je proklinjala Antu, da zao rod nema poroda. Zlo je zaigralo svoje krvavo kolo. Nije više važno tko je na kojoj strani, važno je da se ono provodi. Ni Pero nije jednostavno postao takav. Slomili su ga u tamnici i propjevao je ne nadajući se da će zbog toga, ne samo on, nego mnogi platiti glavom. Što reći? Narod sve pamti i spreman je oprostiti nakon pokajanja.

Roman je napisan dobrim hrvatskim književnim jezikom, laganim stilom, vještim perom. Anita Martinac kloni se priklanjanja nekoj strani, izražavanju svojih osobnih stavova, osim ako samo pisanje ovoga romana ne uzmemo kao takvo. Zbog tematike neki će reći da roman nije suvremen, iako nemaju nikakvih dokaza za to. Razlog tomu je nepokajanje, makar u podsvijesti, uzrokovano često onim što su nam tupili dugih, mračnih 45 godina.

Nažalost mislim da je još preuzetno reći da će roman uskoro pobuditi poplavu ili barem blago rominjanje ovakvih tema. Ne će. Još se bije bitka za pogled na našu prošlost i umjetnici, ne samo književnici, čekaju jasnija vremena. Dok oni to čekaju, mi čitajmo ovaj sjajan roman i razmišljajmo o njemu. Vjera i sloboda stupovi su na kojima počiva naše biće. Ima teških trenutaka, ali se na kraju sve isplati. Nadam se da će spisateljica Martinac nastaviti tragati za sličnim životnim pričama i pritom ostati i nadalje »sa strane«. Istina najbolje progovara sama o sebi.

Miljenko Stojić