Karamarko, Milanović i Petrov, k’o Šuvar, Račan i Milošević, zaboravili da se uvijek pojavi Tuđman

Karamarko, Milanović i Petrov su po broju mandata u Saboru najmoćnije političke osobe u zemlji i od njih izravno ovisi rasplet situacije. Sva trojica su danas pozivali na odgovornost, ozbiljnost, domoljublje, Milanović i na patriotizam. I svi nudili da oni povedu na put.

Temeljni problem za ocjenu i pristup riječima ove trojice ljudi je to da sva trojica govore kao da su oni tek danas prispjeli u Hrvatsku, vidjeli stanje i govore o nečemu u čemu do sada ni na kakav način nisu sudjelovali.

To je prva prijrevara i prag diskavlifikacije svoj trojici.

To je i nepristojno u sva tri slučaja.

Kome su dakle govorili trojica?

Očito je ne svim ljudima, jer neki ljudi se slažu s Milanovićem, neki drugi s Karamarkom, treći s Petrovom.

Svi Milanovićevi birači i Milanović misle da je društvena odgovornost slijediti njega i SDP, odnosno HNS i njihove saveznike. Redovito izlaziti na prosvjede protiv fašista, Hasanbegovića, Crnoje, branitelja, da je odgovorno trubiti i nositi parole ulicama, stupati u gay paradi, čitati Tomića i Index, gledati Frljića, biti zabrinut za prava Srba. Oni se bore da im to ne ugrozi Karamarko, a zbog toga s vremena na vrijeme proizvode treće puteve, Grubišiće ili Petrove. Da se nađu zlu ne trebalo.

Ugrožavaju ih i onih par milijuna, koji im ne vjeruju.

Karamarko i njegovi suputnici misle da je društvena i nacionalna odgovornost slijediti njega i njegovo rukovodstvo. Doduše nije posve jasno u čemu i o čemu, jer su nazad godinu dana bili za lustraciju, pa nisu bili, pa se sad ne zna. Jer su nazad godinu dana bili za zakonsku osudu zločina komunizma, pa su naglo postali antifašisti kad su došli na vlast naročito uoči Jasenovca, pa sad više i nisu sigurni. Jer su nazad godinu dana govorili da se Hrvatska ne smije zadržavati kao talac regiona, te da treba politički kazniti nositelje te politike, a nakon dolaska na vlast poduprli su Vesnu Pusić u kriminalnoj kandidaturi za generalnoga tajnika UN-a. Što sad misle, nitko ne zna.

Dakle, pozivaju ljude za sobom, pa će im usput reći kamo se putuje.

Nije loše za onoga tko voli avanture, a boji se stabilnosti, reda i rasta Milanovićevih antifa.

Božo Petrov misli da – nitko prije njih iz Mosta nije putovao. Njemu se očito je u svakom čovjeku koji nije iz Mosta pričinjava – Jambo. A nije tu sliku lako gledati, što jest jest. Sve treba smjeniti, izuzev one kojima oni produže mandat, pogotovo one iz Kukuriku vlasti. Jer ti su prošli njihovu katarzu. On također misli da je odgovorno kazniti partnera u koaliciji za ono što bi možda učinio ali nije još, a nije potrebno kazniti svoga člana ili ministra za ono što je – učinio.

Jer, ako ništa drugo odvest će ga na ispovjed, ako nije skriveni antifa.

Drugim riječima, Petrov je zagazio u sferu nadrealnog, magičnog u politici.

Slika Hrvatske je upravo to. Tri poruke, tri istine, tri modela odgovornosti, tri domoljublja i tri – pravca kojima kao zajedno moramo poći.

Danas je glavna poruka i istodobno pitalica- tko od ove trojice može osvojiti dio suparničkog terena, a tko može izgubiti dio svoga? To je sva bit njihovih javnih poruka.

Milanović ne može zagaziti u Karamarkov teren, ali ga Karamarko može izgubiti uz napomenu da nema šanse zagaziti u Milanovićev teren. Što god Karamarko izgubi, iako ne ide Milanoviću izravno, ide posredno. Karamarkov gubitak je zbog spojenih posuda – Milanovićeva dobit. Što je Karamarkovo polje manje, Milanovićevo je u usporedbi veće.

A usporedba je – rezultat, koji ne može biti – zajednički.

Uspredimo ih s putovanjem.

Jedan auto zna put samo prema Beogradu, drugi navodno prema Beču ali očito mu motor ne radi, a treći, onaj Petrovljev nije pošao nigdje, iako – putnici s njim i Grmojom za volanom pjevaju i viču da je vožnja prekrasna. A Kovačić maše zastavom „sekularne Republike“.

Dakle, tko je od njih najprihvatljiviji?

Onaj tko okupi više ljudi.

Milanović ima argumente za ovo što govori, jer je proizvedeni zaborav kontroliranim medijima već odavno prekrio tragove njegove Vlade. Mediji su i Mostovci uspjeli spriječiti otvaranje teških brloga punih lešina iza Milanovićeva mandata, od policije do pravosuđa, investicija, do EU fondova.

Dakle, on je u velikoj prednosti, jer leševi nisu zasmrdjeli, Orepić je nabacio tone zemlje na njih, svježe lešine se pojavljuju, a na licu mjesta su zatečeni Most i HDZ. S puškama u rukama.

Čak bi i Ostojić lako otkrio krivca. Bi i Orepić.

Karamarko je u očajnoj situaciji po svemu što ljudi vide, iako nikada ne treba isključiti da on vidi ono što nitko drugi ne vidi. Uz tu napomenu koja bi njegovim riječima mogla dati puni sadržaj i opravdanje, ono što se za sada vidi- njegove riječi čini potpuno praznim. I može očekivati da se dio njegovih putnika vrati kući.

A Petrov?

Na njegovome licu se vidi zapravo koliko vjeruje u to što govori. Kao svećenik koga je župni zbor uhvatio u seksu, a mora propovjedati.

Panika, grč, mješavine gnjeva, straha, očaja.

Da nije tako ne bi tri dana zaredom krajnje osobno i primitivno vrijeđao Karamarka, a danas prijetio ljudima koji bi mogli glasovati za Karamarka. Pobjednici ne vrijeđaju.

Očito je Petrov obećao kolegama u Mostu smjenu Karamarka i opstanak Vlade. Ali, zapelo, a ljudima se ne gubi stečene osobne pozicije, koje više nikada veći broj među njima neće ni vidjeti, jedino na televiziji. Je li to uporište Karamarkove vradžbine, vidjet ćemo brzo.

Dakle, Å¡to dalje?

Ništa.

Ovo sve podsjeća na vrijeme uoči prvih demokratskih izbora kad su scenom paradirali Šuvar, Račan i Milošević, a ljudi se, iako su znali da ne mogu živo ništa vjerovati Šuvaru i Račanu, ipak nadali i svrstavali iza njih. I čekali da netko zasvira na Trgu.

I zasviralo Prljavo kazalište.

Pa se ukazao Tuđman, jer – uvijek se ukaže.

Pa nestalo velike trojke.

To je poučak danas.