Connect with us
Sretna NOVA GODINA!

Kultura

Kako nam je Uskrs u kuću donio otac vraćajući se s treće smjene iz rudnika

“Prvoga dana u tjednu, vrlo rano – još je bila tama – dođe na grob Marija Magdalena i opazi kamen maknut s groba, pa otrča i dođe k Šimunu Petru i drugome učeniku koga je ljubio Isus, pa im reče: ‘Uzeli su Isusa iz groba, i ne znamo gdje su ga stavili.’ (…) A Marija je ostala vani do groba i plakala, nadvisi se nad grob te vidje dva anđela gdje sjede u bijelim haljinama na mjestu na kome je ležalo Isusovo tijelo; jedan do glave, drugi do nogu.” (Iv, 20, 1-2 i 11-12)

 

Sa životom smrt se sasta
i čudesna borba nasta:

Vođa živih pade tada…

(Iz Uskrsne posljednice)

 

Marija gleda anđele i platno bijelo u kojem je bilo zamotano Isusovo tijelo. Leži do kamena na kojem sada sjede anđeli. Na platnu su tragovi Njegova tijela. Ubrus koji je bio omotan oko Njegove glave stoji na kamenom podu Josipove grobnice nasamo. Na njemu su tragovi rana. Glavom Marijinom prolaze događaji susreta s Njim. On je bio drukčiji od svih. On je svojim pogledom mijenjao sve. Ne samo odnos prema stvarnosti, već samu stvarnost. Suze su počele jače teći, jecaj je kidao disanje. Rukama prekriva svoje lice.

Kako je samo mene promijenio. Posve. Čitavu. Preobrazio, vezao uz svoj život, hod, riječ, misao. Uz cijeloga sebe. Isuse moj, kako sad bez Tebe?!

Ostala je s Njim do kraja. Do Njegova zadnjeg daha. Do groba. Nikodem je donio sto libara smirne pomiješane s alojom. Htjela ga je po propisu balzamirati, no požurivali su ih zbog Sabata te je to jutros htjela učiniti. A Njega jutros nema. Ukrali su mu tijelo. Zar im nije sve ono zadnjih dana bilo dosta. Zločin su učinili, a On je samo šutio. Vodili su ga kao janje na klanje. Čudesna je bila ta borba između života i smrti na križu. Mislila je da će život pobijediti, da će se osloboditi križa, sići k njima, Majci, Ivanu, Njoj i povesti ih natrag u Galileju. Umro je. Umro je onaj koji mi je život promijenio, onaj koji je predvodio ljude nekom novom životu, lijepom. Bilo je s njim sve drukčije.

Glavom joj prolaze toliki koje su kao i njega ubili. Toliki kojima nisu omogućili dostojanstvo života. Poznavala je tolike djevojke i žene s kojima je griješila, jer izbora za njih nije bilo. Gledala i prije tolike borbe između života i smrti. I smrt se uvijek na kraju sablasno i pobjednički naslađivala. Zar i sad.

“Rekavši to, obazre se natrag i ugleda Isusa gdje stoji. Ali nije znala da je Isus. (…) Marijo! – reče joj Isus. – Rabbuni!” (Iv 20, 14 – 16)

Htjede Mu obujmiti noge kleknuvši pred svog Učitelja. No, On je blago uvjeri da ide javiti svima da je živ. Da pred svima ide u Galileju. Srce je Mariji iskakalo iz grudi! Trčala je raznijeti vijest!

 

Marijo, o reci što je?
Što ti oko vidjelo je?
“Grob ja vidjeh Krista Boga,
svijetlu slavu uskrsloga,
Anđele i platno bijelo
u kom bješe sveto tijelo.
Ufanje mi uskrslo je,
Krist, moj Gospod i sve moje;
Pred vama će tamo gdje je
cvjetna strana Galileje.”

 

Zadnje što je titralo u Isusovu umirućem pogledu bijaše upravljeno tom proljeću u Galileji. Volio je svoju Galileju i svoj Nazaret. Ponio je ime svoga grada i svoga zavičaja. Stajalo mu je to i na križu napisano ponad Njegove okrunjene glave. Nazarećanin. Išao je sad pred svojima Galileji i svom Ocu, da bi i svi oni prešli taj put.

Priču, najljepšu, o Njegovom Uskrsu zapisao je evo Ivan, njegov omiljeni učenik, a njemu Marija Magdalena. Oboje su bili s Njim i Njegovom Majkom pod Njegovim križem na Kalvariji. Ta priča klija u svima nama, i uvijek u proljeća nanovo procvjeta. Svakog Uskrsa. I ovoga. I sjećamo se svojih Uskrsa. Na osobit način onih od najranije svoje dobi.

Tog jednog proljeća, sad jako davno, u našu je kuću Uskrs donio otac dolazeći s treće smjene iz rudnika. Majka nas je večer prije sve vodila u franjevačku na uskrsne obrede. S našom je najstarijom sestrom prije u kući namirila u drvenoj košari svu hranu za blagoslov. Kuhanu šunku, pečeni kruh, ne veliki, okrugli. Mladi luk iz našega vrta, pisanice od naših koka. Obojane su u lišću luka. Točno deset. Svakom po jednu, te ocu i majci. Kad su završili obredi, nastalo je u crkvi živo šuškanje, jer je fratar najavio blagoslov uskrsnog jela. Majka je ponosno u svom naručju držala košaru, a mi svi stajali oko nje. Okupila nas kao kvočka piliće. Bilo nam je tako lijepo.

Spremila je majka uskrsni stol. E, to je uvijek bila prava procedura. I uvijek navlas ista. Išao je laneni vezeni stolnjak. Uštirkan. Na njemu vezeni cvjetići, u istoj boji, bijeloj kao snijeg. Nisu bili nametljivi, ali kad bi ih otkrio, kao da bi ti bi izmamili osmijeh na licu. Uvijek sam ih htio pobrojati, pa nikad ne bih uspio. Na stolnjak su posluženi uskrsni tanjuri, nešto manji, s istim cvjetićima kao na stolnjaku. Blago roza boje. I poseban, samo za tu prigodu, pribor za jelo. Vilica i nož. Laneni ubrusi, i na njima cvjetići. Složeni u trokut. Majka bi blagoslovljeno jelo izvadila iz košare i postavila na pladanj koji je odgovarao tanjurima. I na pladnju su bili cvjetići. Uz pladanj bi stavila posudu, staklenku, s blagoslovljenom soli. Kad bi sve bilo namireno, onda bismo sjeli za stol i čekali oca. Majka bi nas poučavala.

Ne smiju vam padati mrvice od jela po podu ili stolu. To je blagoslovljeno jelo. I morate biti pristojni, pobožno objedovati.

I, eto oca. S torbom u ruci, okićen osmijehom, s nizom bijelih zdravih zuba. Nazvao bi “Hvaljen Isus”, odložio torbu, sve nas izljubio, i na koncu našu majku.

Sad je Uskrs tu. Došao je tata iz rudnika i donio ga.

U sebi sam govorio, u to uvjeren do danas. Prekrižili bismo se, molili Apostolsko vjerovanje i molitvu prije jela. I blagovali.

Ovo vam je, djeco, sveti uskrsni doručak. Blagoslovljeni doručak.

Učio bi nas otac. Sve bismo pojeli. Potom bi majka s našom Sekom pospremila sve sa stola na određeno mjesto. Tu je sav ovaj pribor čekao novi Uskrs. I oca da ga iz rudnika donese. I uvijek je to ostalo u meni. Uskrs iz rudnika u očevu osmijehu. I majka brižna i sva svečana kako na sve stojeći kraj stola motri.

To sve, taj Uskrs iz rudnika koji je otac donosio, kasnije sam povezao. Isklijala je iz Ivanova izvještaja o Isusovoj muci i smrti i iz Uskrsne posljednice.

Uskrs opet kroči našem gradu. Dolazi djeci kroz očev osmijeh i majčinu brižnost. A stanuje u srcu trpećih. On je kod kuće u Svetoj Obitelji, u Staračkom domu. Do kreveta nemoćnih, traži ih u njihovu pogledu, misli, pruža im ruku. Često ćemo poput Marije plakati, misliti da to nije On. Tražiti tko nam ga je ukrao, gdje ga je sakrio. A on u meni, pored mene u nekom vrtlaru, tako mi se zna u životu okrenuti. Tako bih želio da me zovne imenom, mojim imenom, da me osvijesti u mojoj vjeri.

Trešnje ga i bajami svojim cvijetom slave. Na prisojnoj strani grada, Cimu, što Uskrsu u gradu dadne nezaboravnu cvjetnu stranu. Kao ono Galileja u Posljednici. Križ u Svetom Anti bdije nad majčinim grobom. A ona ide i nosi uskrsni stolnjak s cvjetićima. Brižna i svečana. Otac sam kleči za stolom u našoj kući. Upaljena svijeća i fra Anđelov molitvenik. Gospin plač. Snen od sjećanja grlim Uskrs iz rudnika. Kola mi venama. Živ živcat.

Nikodem kroči s miomirisima i nešto šapće Josipu iz Arimateje. Marija Magdalena nosi laneni veo za Njegovo tijelo. Vojnici su već bacili kocke za donju haljinu koju je Majka u jednom komadu otkala odozgor do dolje. Ivan u rukama drži trnovu krunu i čavle. Predano i sveto ih čuva. Relikvije. Vojnici rimski navlače plašteve od čoje crvene, jer noć će biti duga i mrzla. Kalvarija se prekriva tamom. Sabat je nastupio. Majka Marija brižnim korakom napušta Kalvariju da nikad s nje ne bi otišla. U rukama nosi srce rasječeno mačem boli i vidi starca Šimuna koji u svojim rukama diže Njeno Čedo, Svjetlost svijetu.

Continue Reading