Nismo je za vas čuvali!

Strah, bol, glad, hladnoća i silni svakodnevni gubitci, su se kompenzirali nadom u bolje sutra, snovima o životu u ” svojoj jednoj i jedinoj nam domovini”, iz koje nitko neće odlaziti, nego dapače, u koju će se svi naÅ¡i ljudi vraćati.

Dok smo na studeni i kiši čučali u blatnjavom rovu, u rijetkim trenutcima prividnog mira, zaklopili bi oči i sanjali. Ne znam točno da li nam je san bio identičan, ali sličan je bio sigurno. Željeli smo preživjeti, te ostati normalni, pa onda, dobro se isplakati, za poginule prijatelje, iscrpljene i izgladnjele starce u podrumima, uplakanu i gladnu djecu i sve one koji su s nama dijelili sudbinu u vremenu stvaranja ove naše, sad već dovoljno iznakažene i masakrirane zemlje.
Strah, bol, glad, hladnoća i silni svakodnevni gubitci, su se kompenzirali nadom u bolje sutra, snovima o životu u ” svojoj jednoj i jedinoj nam domovini”, iz koje nitko neće odlaziti, nego dapače, u koju će se svi naši ljudi vraćati. O zemlji gdje će svi političari imati isti cilj, da nam tu našu Domovinu sačuvaju, da nam je ne oskrnave ili zaprljaju. I obistini se. Političari doista imaše isti cilj.
Kao bijesni psi rastrgaše nam tu našu Domovinu, poderaše haljine njene i podijeliše si međusobno, a krv naših prijatelja, djece i naših sugrađana, još se ne osuši na rukama naših krvnika. Ali žilavi smo mi i strpljivi. Pa mi smo provjereni optimisti, gospodo. Nismo li strpljivo 90 dana čekali pomoć koja nikada nije stigla, i pritom se kao lavovi borili sa trećom vojnom silom u Europi. Kako smo samo bili budni, i pazili da vaš miran san ne ugrozi tenkovsko brujanje ispod vaših prozora, kao što je nama remetio 90 dana i noći. Čuvali smo i strepili zbog toga, jer NETKO je morao ostati normalan, ne inficiran PTSP-om, te ružnim uspomenama i košmarima.

Da bi preuzeo taj veliki dar zvani DOMOVINA. Dar natopljen krvlju mnogih nevinih. Stariji i mudriji ljudi su govorili: ” Ono što sam stekneš, to znaš cijeniti ” Zašto se onda i dalje čudimo političarima, razno-raznim aktivistima i na kraju ovim jadnicima, koji hodaju kao zle duše po stadionima i ubijaju zadnju nadu, da postoji još koja mrvica zajedništva i ljubavi za bar nešto Hrvatsko. Kao i glavešinama koji naše sveto ime pokušavaju uprljati dezinformacijom, kako su u toj skupini jadnika bili i naši Vukovarci. Ali gospodo, nemojte zaboraviti, mi ne spavamo. Budni smo i samo smo mirni i strpljivi. Koliko još dugo? Ne znamo.