Connect with us

Scena

Gdje li je ovaj zid i tko su ovi u zidu i tko je ovaj čovjek pred zidom?

Ne pamtim da me je neki spomenik tako jako dirnuo kao ova slika zida boli, ovaj tamni zid smrti na kojem su lica i obličja stradalih u nekom ratu; zid na kojem su imena i prezimena onih koje pobraše crna krila smrti; zid sjećanja, zid plača, zid susreta mrtvih i živih. Zid je to koji dijeli mrtve i žive. Postoje vidljivi i nevidljivi zidovi, kao što postoje mrtvi i živi ljudi. Mrtvi su pod zemljom, a živi na zemlji. Vidljivi zidovi dijele žive od živih, a nevidljivi zidovi dijele žive od živih i žive od mrtvih.

Nevidljivi zidovi dijele rase, civilizacije, narode, nacije, vjere i ideologije.

Ovaj zid, gdje je? Ne znam za koga, ni tko ga je podigao? Čiji su vojnici s druge strane zida? U kojem su poginuli boju i u čijem su ostali nespokoju? Tko je ovaj što se naslonio na ovaj crni, mrtvi zid i svojom živom rukom dotiče mrtvu ruku, (kao da kaže: give me five) možda svoga brata, prijatelja, rođaka, ili nekog ratnika, kojeg je možda upoznao u boju, a nije imao priliku živjeti s njim u miru. Dvojica su pod šljemovima, jedan pod šeširićem i jedan gologlav. Iza njih nazire se obličje neke mlade žena, koja kao da sjedi na stolu koji ne postoji, ili nekoj nevidljivoj stolici.

Do nogu živoga je njegova tašna i preko nje nalegla jakna, a malo dalje nekoliko usahlih cvjetova. Netko je prije njega bio i ostavio pod zidom cvijeće, koje je uvenulo. Nitko ne zna da zna, da je najljepši onaj cvijet čija odsutnost podjednako miriši u javi i uspomeni. A miris je govor cvijeća.

Kad se bolje i pažljivije pogleda pri dnu zida vidi se mala američka zastavica. Kao da je barjačić tu donijelo ucviljeno dijete i ostavilo, na domak očeve ispružene ruke, koja je ostala zauvijek ispruženo, stamena pred uplakanim okom djeteta, koje je zabolo zastavicu do zida i otiÅ¡lo s djedom, koji ga je tu doveo i pričao mu usput kako je njegov otac bio junak u ratu. Kojem ratu, čijem ratu, pitam se ja? Jeli to možda trojanski rat, punski, peleponski, tridesetogodiÅ¡nji, ili prvi ili drugi veliki svjetski rat, ili neki vijetnamski, kambodžanski, kineski, japanski, iranski, irački, arapski, izraelski, egipatski, ruandski, libijski, sirijski, afrički, azijski, evropski, američki…

Koji rat i koji zapovjednik i koja vojska !? Nije li to možda spomenik Hanibalu i njegovim ratnicima, Cezaru i njegovim legionarima, Kiru i njegovim kopljanicima, Saladinu i njegovim konjanicima, Aleksandru i njegovim juriÅ¡nicima, Leonidu i njegovi junacima, Atili i njegovi koljačima, Napoleonu i njegovim dragunima, Džingis-kanu, Scipionu, Eugenu, Suvorovu, Hitleru, Staljinu, Maou…

Po mojemu znanju i neznanju, ovaj spomenik ne može biti samo na najmanjem kontinentu,  u Australiji. A zašto, upitaj se ti koji ovo čitaš. Aboridžini su bili miroljubivi! Bili su i Apaši, Čejeni, Asteci i Maji, pa su ih konkvistadori potamanili. Taj spomenik je po svoj prilici negdje u Americi.

Dok sam pisao ovaj tužni zapis o zidu na kojem su imena i prezimena i sjene mrtvih ratnika, pogledavao sam sliku zida i zapazio malu američku zastavicu. Mora da je ovaj spomenik u Americi. Tako bih volio saznati gdje je ovaj zid, u kojem groblju, u kojem gradu ili selu, u kojoj zemlji i narodu. Tko ga je isklesao i osmislio, tko ga je i za koga podigao? Onaj tko ga je izmislio i u zbilju pretvorio, zaista je domislio transcendentno i osjetio blizinu beskrajno vječne tajne o ljudskom postojanju i nestajanju.

Kad duže gledaš ovaj zid, imaš osjećaj da su oni u zidu živi zazidani.

Ovo napisa Ante Matić – Mijušić, rodom iz duvanjskog sela Borčana. tropolje.info

Continue Reading