Connect with us

Sinovi povijesti

Borci za Hrvatsku

“Ovo je prijevara! Sumnjam u namještanje mandatara, pa on ne zna ni hrvatski!“ – reče Milorad Pupovac – i ostade živ. Inače, Pupovac nam je poznat kao borac za hrvatsku jezičnu baštinu, za očuvanje hrvatskog jezika i njegovanje hrvatskih (napose ćiriličnih) posebnosti.

Zato njemu i jest neprispodobivo da mandatar postane čovjek koji lošije govori hrvatski, jer, kad je Milanović, inače čovjek nepismen na nekoliko jezika (i na hrvatskom) kao i njegovi prethodnici, drugovi Mesić i Tito, preuzeo vlast, najprije se obraćalo pozornost na njegov tečnost govora i ljepotu izražajnog stila. Nevjerojatno je koliko je hitaca Milorad Pupovac ispalio na hrvatsko državno (i jezično) tkivo, a da pritom nitko nije uzvratio paljbu!

Tihomir Orešković je čovjek koji će donositi odluke, njega Domoljubna koalicija nije predložila kao nestranačkog mandatara kako bi pisao peoeziju i recitirao hrvatske epove, već kako bi upravljao državom i izvukao nas iz komunističko-regionske kaljuže u koju nas je nažalost uvaljala bivša boljševička vlast. Jezik će se naučiti, kao što ga je naučio Pupovac, ali se ljubav prema domovini ne uči ni u jednoj školi niti se predaje na ijednom fakultetu: ta se ljubav već nalazi u pojedincu ili je nema.

Možda je u neku ruku novi mandatar i budući premijer stranac, bez obzira na državljanstvo i narodnost, a ako je zaista tako – tim bolje. Ukoliko se baci oko na sve velikane hrvatske povijesti, napose preporoditelje, dolazi se do (tužnog?) zaključka da su, uz Antu Starčevića, Stjepana Radića i Franju Tuđmana, za Hrvatsku jako puno dali upravo stranci. Lista stranaca koji su Hrvatsku prigrlili kao svoju domovinu duga je i časna.

Petar Preradović nije baš vladao hrvatskim jezikom, ali njegove pjesme danas predstavljaju jedan od vrhunaca hrvatskog i europskog pjesništva. Vatroslav Lisinski (Ignacije Fuchs) je pohrvatio svoje ime i smatrao se isključivo Hrvatom, iako je bio Nijemac. Isto je s Ivanom pl. Zajcom koji je podrijetlom Čeh. Maksimilijan Vrhovac, zagrebački biskup, zapravo se zvao Verhovácz Miksa, odnosno bio je Mađar. Ne treba ni spominjati Stanka Vraza (Jakob Frass), Strossmayera (pohrvatiziranog Nijemca), Adolfa Vebera Tkalčevića, a posebno treba istaknuti Lavala Nugenta, jednog od tri feldmaršala Habsburške monarhije, koji je posjedovao većinu frankopanskih posjeda te se smatrao hrvatskim plemićem i Hrvatom i bio je naklonjen preporoditeljima i ilirskoj, odnosno hrvatskoj ideji. Ili spomenuti Alberta Nugenta, Lavalovog sina, kojeg se bez suzdržavanja može nazvati najvećim hrvatskim nacionalistom u to doba, pa možda i do dana današnjeg.

Za ilustraciju, Albert Nugent, dakle sin jednog od najmoćnijih ljudi u ondašnjoj Europi, sin vojskovođe koji je oslobodio prostor od Zagreba do Rima s tisuću Hrvata od Napoleonove vlasti, koji postavio natrag papu nakon što ga je Bonaparte maknuo, dakle sin takvog jednog čovjeka je spavao na pragu Gajeve tiskare, kako bi štitio Gaja i preporoditelje od mađarona te se u nekoliko navrata i fizički s njima obračunavao…

Kad bi imali više takvih, koji su lošije govorili hrvatski i kojima smo prebrojali krvna zrnca pa ustvrdili da nisu baš najhrvatskija, no koji su bili veći Hrvati od domaćih izdajnika poput današnjih josipovića, milanovića i pusića, onda bi Hrvatima i Hrvatskoj bilo mnogo bolje. Tihomir Orešković će pokazati da je Domoljubna koalicija s razlogom njega predložila i iskazala mu povjerenje.

Povijest se ponavlja i to je bjelodano; ukoliko će nam premijer biti „stranac“, tim bolje, jer to znači da je veći domoljub i veći borac za Hrvatsku od većine domaćih petokolonaša i da će učiniti za Hrvatsku više no itko u posljednjih 16 godina, što zapravo i nije teško, jer se za nju nije činilo ništa… Sve u svemu, kao i u slučaju Tomislava Karamarka: što ga više crvena žgadija napada i ocrnjava, to imamo više razloga vjerovati da je baš Tihomir Orešković čovjek koji treba voditi državu sljedeće četiri godine!

 

Jospi Gajski tropolje.info

Continue Reading