Mila Stanković “ulomak iz romana ‘Sjeta tišine’

.Dan ranije s kolegom novinarom iz novinske agencije iz Hrvatske, kolegom Pavom, nakon praćenja prvoga dana zasjedanja Parlamenta zaputila sam se na još jedan teren. Iz zgrade Institucija, sa Skenderije, premda Veleposlanstvo u kojemu smo imali posla, nije bilo puno udaljeno, odvezli smo se taksijem.

U biti to su nam preporučali kad god smo bili u Sarajevu tijekom rata. Bilo je koliko-toliko sigurnije taksijem. Ako se o sigurnosti uopće moglo pričati u ratnome Sarajevu. Sličilo je na veliki logor iz kojega se nije moglo izići. Na svim brdima okolo bio je naoružani neprijatelj, a u gradu snajperisti.

Ne, definitivno se tu nije moglo govoriti o bilo kakvoj sigurnosti. Ali dobro, kad malo olabavim misao, skužim kako smo u taksiju koji je vozio munjevitom brzinom ulicama ratnoga Sarajeva, ipak bili znatno sigurniji. Barem kad se o snajperima radilo. Bio je to jedan od četiri puta koliko sam za boravaka u Sarajevu, u ratnim uvjetima, koristila taksi usluge.

Veleposlanstvo u koje sam s kolegom Pavom krenula kako bi dogovorili intervju ili izjavu s veleposlanikom, bilo je u središnjem dijelu grada. Na putu za naselje Ciglane, Koševo, Bjelave, Podhrastove….

Voljela sam taj dio grada i često kao student boravila, i prolazila Koševskom ulicom, koja je bila paralelna s ulicom u kojoj je bila zgrada Veleposlanstva američkoga, a u koju sam se s kolegom Pavom, zaputila taksijem.

Padala je noć. U toj kratkoj vožnji taksijem od Skenderije, išli smo samo ravno, prešli dva raskrižja i za tren oka našli se na parkingu do zgrade Veleposlanstva.

Prešli smo preko mosta na Miljacki. Desno je bila zgrada Doma sindikata, potom gradska Skupština, došli do drugoga raskrižja, desno je ostala i zgrada Predsjedništva BiH. Na drugome raskrižju lijevo je put vodio k Marijin Dvoru, a desno u samu gradsku jezgru. Prošli smo i zgradu i tramvajsku postaju Socijalno, a desno je bila i ulica Danijela Ozme, u kojoj je nekada davno, prije izgradnje Sivoga doma, kako se u žargonu zove zgrada RTV doma na Alipašinome polju, bila smještena zgrada RTV-a Sarajevo. Potom smo također na desno prošli pored Druge gimnazije. Tu je školu pohađala Larisa. I još neki moji dragi prijatelji u Sarajevu. Išli su u Drugu i Vanesa i Zlaja i Alisa i Jelena i Valerija i Dino….

Bivša, možda i sadašnja, Titova, Ozmina, Koševska, Parkuša, tu sam upoznala Larisu neke davne godine, kad sam kao brucoš upoznavala grad, a Larisa mi je bila vodič, tim dijelom grada kojim sam upravo tada prolazila. Tada nepoznata djevojka je primijetila moju zbunjenost i lutanje u potrazi za knjižarom i zgradom RTV-a i pomogla mi. Toga sam se sjećala svaki put kad bi bila u Sarajevu. Tako i ovoga puta. Sjećanja su navirala. I onda bi mi padalo na pamet kako je nekada bilo, a kako je tada te ratne godine u blokiranome gradu sve to izgledalo. Sjeta nije mogla ostati uspavana. Budila se na svakome koraku. A, te se misli jednostavno nisu mogle potisnuti.

Proveli smo nekih pola sata u Veleposlanstvu i dobili termine za izjavu od veleposlanika. Ostavila sam čovjeku na porti pismeno naziv teme o kojoj mi je veleposlanik trebao dati izjavu. Čovjek na porti mi je prenio kako će me pismena izjava, prevedena na hrvatski, čekati sutra nakon 18 sati u Veleposlanstvu. Ne sjećam se kad je kolega Pavo imao ponovni termin kod Amera. Uglavnom zgradu smo napustili zajedno.

Po izlasku iz Veleposlanstva prešli smo preko ulice na nogostup pored parka, koji je za mene bio jedan od ljepših u gradu. No, naglasak je na bio. A, sada…. Da nisam znala kako je tu bio park vjerojatno bih se pitala što je sad ovo? Kao i većina raslinja tijekom rata, i ovo iz lijepoga parka vjerojatno je završilo kao ogrjev.

Taj park dijelio je ulicu u kojoj je bilo Veleposlanstvo i Koševsku. A do vrha parka, gdje je bila benzinska crpka, gdje se iz ulice koju smo napuštali skretalo prema Koševskoj, crpke nije bilo. Ali je na dijelu te lokacije bio ugostiteljski objekt. Dijelom u parku, dijelom na mjestu gdje je bila benzinska crpka.

Kolega Pavo pozvao me na čaj. Ulaz u taj kafić gdje je prije rata bila benzinska crpka, od koje tada nije ostalo ništa, bio je iz Koševske.

Kada sam nakon rata išla na koncert U2 koji je bio na koševskome stadionu, okupljanje moje sarajevske ekipe dogovoreno je baš na tome mjestu. Ne sjećam se da je tada tu bio taj improvizirani objekt, kafić u kojemu sam s kolegom Pavom nakon posla u Veleposlanstvu pila čaj i sutradan na istome mjestu kavu s Larisom.