Marina Vukoja “Istina “Ne traje onaj tko je jak, jak je onaj tko traje”

Koliko smo se naslušali priča o očuvanju svog identiteta i koliko smo se puta vraćali stoljećima kroz povijest? Koliko smo puta spominjali kamen i rodnu grudu? Koliko smo spominjali stoljeće sedmo? Koliko se krvi prolilo kroz povijest kako bi se naša gruda očuvala? Koliko je samo vojske htjelo osvojiti ovaj kamen i uništiti opstojnost hercegovačkih Hrvata?  Jesmo li što naučili iz prošlosti? Ozvanjaju li nam u ušima priče naših djedova koje su se prenosile generacijama na svaku sljedeću? ….

Neka su od pitanja koja nam trebaju biti uvijek na umu!

Cijelu Hercegovinu povezuje ta „tvrda stina“- kamen. Na istom su se ljudi rađali, znamenovali i umirali! Na istom su se Bogu molili, ljubovali, “ili” i pili …

U Koritima teško je reći kako je trenutna situacija zadovoljavajuća. Veliki problem je nemogućnost normalne cirkulacije prometa. Ljudima se već zadaju brige jer svaka kiša je rak rana koja jede stanovništvo. Tako i ove prve rujanske kiše učiniše na makadamskom putu velika oštećena. Pojavili su se kanali koje je kiša prouzrokovala. Ova dionica puta je teško prohodna u oba smjera. Potrebna je žurna sanacija! A ostale infrastrukture nećemo spominjati jer je narod zakinut za iste godinama ili bolje decenijama. Ovo selo umjesto da napreduje sukladno vremenu, ono nazaduje! Žila kucavica i osnova za opstanak je put! Hoće li se selo ugasiti kroz koju godinu, a naznake idu ka hoće, nije do žitelja već na nekima koji odlučuju!

Stanovništvo ovog sela u ovim teškim uvjetima još opstaje. Borba i volja za životom lagano se gasi! Na zadnjim izdisajima je!

Kamen u ovom mjestu kao i u većini Hercegovačkih sela je nositelj života. Od istog su se gradile kuće, koje su Hercegovini dale prepoznatljivost. Selo je prepuno zidina prelivene znojem naših predaka! Kad čovjek promatra kamene zidove i unese se u samu tematiku vidimo kako je svak zasebna priča! Toliko se truda uložilo u obradu istoga. Toliko je modrine u njemu, a istovremeno i snage. U svakom se vidno urezala kapljica krvavog znoja samoukog težaka. Graditelji su bili nepismeni ljudi bez dana škole, nisu se znali potpisati, a riječ projekt bila je nepoznanica. Gradilo se bez strojeva, samo s dlijetom i čekićem u ruci!

Nekada se čovjek zapita što je taj kamen. Pa to je povijest, naša učiteljica, naša majka koja prkosi i neveri i buri, gromu i stoljećima! Stalno nas negdje iz daljine nadzire, pazi i nada se kako ga nećemo zaboraviti, kako ćemo s ponosom o njemu pisati i pričati.

Ova kamena kuća je sagrađena prije dva tri stoljeća. Baka Janja-Galuša kada se udala ušla je u istu (oko 1923.). U istoj ju je dočekala istoimena svekrva Janja Mihalj-Mijaljuša, a udala se za Antu Vukoja 1885., i ona je ušla u istu, a dočekala ju je svekrva Mara Vukoja rođena Rezo (brak 1847.). …

Zanimljivo je kako zidina stare kuće još prkosi, nadjačava se sa zubom vremena! Opstaje ponosno! Povijest svoga roda treba sačuvati, jer su one učiteljice naše loze. One nas vraćaju u prošlost, a ujedno nas hrabre za budućnost!

Kamene kuće trebamo zaštititi, a ne badava rušiti ili pak prodati za bezvrijednu cijenu. Svjesni smo kako je kulturna baština materijalna i nematerijalna veliko bogatstvo čovječanstva, sela, općina, gradova i države. Ona je raznolika, posebna i opsežna! Njena zaštita jedan je od važnih čimbenika kako bi se prepoznao i afirmirao kulturni identitet jednog naroda i vremena, pa i religije. Ministarstvo kulture bi trebalo imati više sluha za zaštitu ovakvih građevina, prepoznati i promicati vrijednost jednog razdoblja. Iskoristiti medije i upoznati ljude s ovim vrijednostima. Najlakše je nesavjesno urušavati tuđu muku i trud, ne cijeniti naše pretke. Ali zapamtimo “Ne traje onaj tko je jak, jak je onaj tko traje”! Sam pokazatelj je ova zidina! Još uvijek postoji, još uvijek traje!