Iz Rukopisa Mije Ćosića Direktora(Ćosićpromex) iz Usore”27.10.2025god. Blagoslovljen današnji dan.

Prijateljstvo je jedna od najvažnijih dimenzija ljudskog postojanja. U prijateljstvu čovjek izlazi iz samoga sebe, iz svoje ograničenosti i nedovršenosti, u susret drugome. I dok se tako sastaje s drugim u isto vrijeme se sastaje sve više i sa samim sobom; kroz prijateljstvo raste i sazrijeva za nove susrete. Usudim se reći da s prijateljima možemo sve i da život dobiva svoju duboku smislenost kroz prijateljstvo; dok bez prijatelja, čime god se bavili i što god bili, osjećamo nedostatnost i prazninu. Potrebni su nam drugi, i potrebni smo drugima, ovakvi kakvi jesmo: slabi, nedorečeni, nedosljedni, ponekad nervozni, ponekad zabrinuti. U društvu koje priznaje samo najjače i najbolje, prijateljstvo je suprotnost tome: drugi poznaje moju ranjivost i moje nedostatke. U današnjem svijetu u kojemu se sve više stavlja naglasak na moje i na ‘ja’, prijateljstvo je stalno na kušnji. Moje pravo, moje potrebe, moje želje, moji prijatelji! No, prijateljstvo se ne može posjedovati, jer u prijateljstvu čovjek donekle ne posjeduje čak ni samoga sebe već se predaje drugome. „Vjeran je prijatelj pouzdana zaštita; i tko ga je stekao našao je blago. Pravom prijatelju nema cijene niti se može izmjeriti njegova vrijednost. Pravi je prijatelj balzam života, nalazi ga onaj tko se Gospoda boji. Tko se Gospoda boji, nalazi prave prijatelje, jer kakav čovjek, takav mu i prijatelj.” (Sir 6,14-17)

Bog vas blagoslovio.

Zovem te u mraku, tajni pjesniče,

Sa odjekom zvona u vječnoj praznini.

Zgusnula si molitvu u prah i krv,

Čekam da kamen progovori.

Između smrti i života tvoja riječ sja,

Slomljena kao vatra u pepelu predaka.

U tišini si se Bogu ponudio pjevajući.

Čak ni mrtva koju si prećutao – ti dišeš u nama.

Arhaični sultani i zavjeti zemlje

Ispisuju se rukom tvojom,

Podjednako si savladao tamu i svjetlost.

Anđeli i demoni zatvaraju se u stihovima,

Sudbina ti daje samo jednu knjigu.

Ipak, postala je pečat vječnosti.

Uz vapaje ljubavi i straha usadio si moje srce,

Odjek tvojih pjesama još drhti u našim noćima.

Vječnost je tvoj dom, a za nas mapa puta.

Tvoje ime zvuči kao molitva na tvojim usnama,

Vaša tišina – glasnija od bilo kojeg glasa.

A kad tišina utihne, drugi glas progovori..

Zvjezdana prašina pod tvojim korakom šušti,

Tvoj duh je kao svijeća u mraku, stalno gori.

Rane vječnosti zoveš bez straha,

A tvoja šutnja je bila mudrija od riječi.

Stoljeća ti na ramenu šapuću istinu,

Kamen u tebi pamti drevnu pjesmu,

I tvoje srce uvijek razgovara s Bogom.

Čuvaš riječ kao nad svetom vatrom.

I svaka tvoja misao odjekuje tišinom.

Nema hvale, nema frke – čisto je iznutra.

I kao Nastasijević ostaješ čuvar tajne.

Tiho u pjesmi boraviš – zauvijek.

Zdravka Babić