Znadoh jednog „poetu“ u „rasejanju“,
zdušno pesme „pis’o“, a ne bi u stanju;
ne htede ga stih u pijanom izdanju,
al’ vredno je krčio do “slave” putanju.
Bi i lirsko veče, uspehu najpreče,
dođe Bogom dani, pripoved poteče;
predstavi se nonšalantno, al’ bez bisa,
pa taj je bez stida, pokr’o našeg Disa!
Ima on i dobrog, „po peru“ mu, druga,
istoga su soja; slična im i tuga;
na sramotu roda, seljačke mu sene,
i smešnom su žući pesme „pozajmljene.“
Izgleda da niko tu brigu ne brine,
potpisuje, objavljuje, začas „skine“;
kao da se s neba obrušila Muza,
sve misle: plagijat čist im je ko suza.
Ne osetih nikad toliku tenziju,
dok ne videh „savršenu“ recenziju;
u njoj se gurkaju tuđa reč do reči,
zarad „višeg cilja“, budžet da zaleči.
Sve šugavo, hitro, krivih ubeđenja,
pa žustrim galopom do „unapređenja“;
a u pesmi ne zna jednu reč da bekne,
jedno lično slovo ne mož’ da potekne.
E, pesnici, pravdoljublje, šta se stvori,
kad otvori usta, sve krivo govori;
skrenulo s pašnjaka; frulom ne ovlada,
međ’ svet učenjaka, ime da mu strada.
Niko tu problema sa lirikom nema,
tek poneka sočna psovka je dilema;
kao da ni sami nisu sasvim svoji,
da l’ ih Mnemosina stihov’ma zadoji.
O čemerne tuge ovom našem življu,
što ne zna za strofu, ni za kakvu krivnju;
čemerne nam tuge, dok nam knjige pišu,
oni što ne znaju ni nos da obrišu.
Kako mišje oko da sja plemenitost,
il’ pokisli soko vedru raskrilatost;
s Ikarovim krilom da hvata umetnost,
da sa tuđim letom zgrabi znamenitost?
Gleda ih Zevs sa nebeskih devet ćeri,
blago naređuje toj lirskoj čemeri;
što sve prepisuje, što reč proneveri,
stan’, čoveče, stan’ nevero, preusmeri.
P. S.
Sad nam zorom poju petlići bez perja,
neke nove pesme; pitaj Boga čije,
o, Bože, čudnog li našeg praznoverja,
da što je svačije, nije baš ničije.