Piše: dr. Ante Đerek
Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti BiH objavila je zbornik “Hrvati i 30 godina Daytonske BiH: Stanje i izazovi” – djelo koje se predstavlja kao sveobuhvatni prikaz položaja Hrvata nakon Daytona, ali koje, nažalost, ostavlja gorak okus površnosti i selektivnosti. Umjesto cjelovite slike, dobili smo publikaciju u kojoj su čitava razdoblja hrvatske političke borbe naprosto – izbrisana.
Najviše upada u oči gotovo potpuno zatamnjenje ključnog razdoblja 1998.–2002., koje je presudno za razumijevanje današnje pozicije Hrvata u BiH. Upravo u tim godinama odvijali su se procesi koji su oblikovali sve kasnije političke odnose, a koje je HAZU BiH – iz samo njima znanih razloga – odlučio ignorirati.
Gdje je u zborniku utemeljenje Hrvatskog narodnog sabora u Novom Travniku 2000. godine? Gdje su Deklaracije, gdje je pravno-politička argumentacija apelacija Ustavnom sudu BiH, koje su bile temelj borbe za konstitutivnost i legitimno predstavljanje? Kako je moguće zaobići dokidanje Sveučilišta na hrvatskom jeziku u Mostaru i pokušaj njegovog nasilnog stapanja s Univerzitetom “Džemal Bijedić”, što je bio jedan od najvidljivijih nasrtaja na institucionalnu opstojnost Hrvata?
Nema ni ozbiljne analize napada na Hercegovačku banku – događaja koji je, po ocjeni brojnih međunarodnih pravnih stručnjaka, bio politički motiviran i imao za cilj gospodarski slomiti hrvatski korpus u Hercegovini. Taj događaj je prekretnica, a HAZU BiH ga tretira kao fusnotu.
A možda najdelikatnije pitanje: zašto nakon izborne pobjede HDZ-a 2002. nije sazvan Hrvatski narodni sabor, niti je upućena apelacija Ustavnom sudu BiH, iako su za to postojali svi politički i pravni argumenti? Zašto se čekalo 10–12 godina da bi HNS ponovno bio aktiviran? O tim ključnim propustima – ni riječi.
Izostavljanje tih tema nije slučajno. One su neugodne jer otvaraju pitanje odgovornosti hrvatske političke elite, ali i dijela hrvatskih intelektualnih krugova, koji su u određenim fazama pristajali na procese koji su vodili redukciji hrvatskih prava. Prešućivanje je, čini se, udobnije od suočavanja.
Zbornik koji ambiciozno nosi naslov “Hrvati i 30 godina Daytonske BiH” trebao je biti temeljni, sveobuhvatni dokument. Umjesto toga, čitatelju nudi fragmentiranu i cenzuriranu sliku – prikaz koji služi kao akademska forma, ali ne i kao istinski doprinos rasvjetljavanju hrvatskog položaja.
Ako HAZU BiH doista želi biti institucija s integritetom, a ne salonska ustanova koja piše zbornike samo da ih napiše, onda će morati skupiti hrabrosti i jednom obraditi sve – i uspjehe i promašaje, i dostignuća i izdaje, i borbu i kapitulacije.
Jer bez istine o razdoblju 1998.–2002. nema ni istine o položaju Hrvata u BiH danas.
