‘Tuđman i Šušak kreću, bez obzira na rizik’

Holbrooke: SAD i Velika Britanija dugo su predviđali da će Srbi poraziti Hrvate ako ovi napadnu Krajinu… Kasnije, nakon uspjeha njegovih snaga, Šušak je uživao peckajući me… Tuđman je dobio okladu… Milošević nije došao u pomoć krajinskim Srbima

Kraj je srpnja 1995. godine. Međunarodna zajednica nije učinila ništa da spriječi pad Srebrenice i Žepe, a sada ne poduzima ništa kako bi zaustavila napade na “zaštićenu zonu” Bihaća koju Srbi napadaju s okupiranog teritorija iz Hrvatske i BiH. Bio je to jasan znak Hrvatskoj i predsjedniku Tuđmanu da je međunarodna zajednica odustala od mirovnog plana Kontaktne skupine za BiH, te da će politikom „svršenog čina“ i očekivanom vojnom pobjedom Srba dopustiti prekrajanje na terenu, i tako nagraditi srpske fašiste. Tih dana na Brijunima Tuđman s posebnim izaslanikom glavnog tajnika UN-a Yasushijem Akashijem razgovara o stanju na bihaćkom području, ulozi hrvatskih Srba u tom napadu te budućnosti političkih pregovora s predstavnicima srpskih terorista. Tuđman je rekao Akashiju da su za zaoštravanje krize u Hrvatskoj i BiH odgovorni isključivo agresivni Srbi koji učestalim napadima po objema državama sustavno krše međunarodno pravo i sva moralna načela međunarodne zajednice, koja ne poduzima nikakve mjere kako bi zaustavila tu velikosrpsku agresiju.

Pokušaj nastavka srpskih planova pod međunarodnim protektoratom

Ured za nacionalnu sigurnost (UNS) osigurao je Tuđmanu točan i objektivan uvid u „diplomatske igrokaze“ i srpske planove, a slijedom tih obavještajnih procjena predsjednik Tuđman donio je odluku da Hrvatska vojska u duhu rezolucija Vijeća sigurnosti UN-a i Splitske deklaracije od 22. srpnja 1995. poduzme odlučne operacije (Ljeto – 95) kako bi zaštitila strateške interese Republike Hrvatske i pružila pomoć BiH. Akashi, posebni izaslanik glavnog tajnika UN-a, dobio je od Tuđmana precizne hrvatske uvjete za nastavak „pregovora“ pa je krenuo prema Kninu sa zapovjednikom mirovnih snaga UN-a, francuskim generalom Bernardom Janiverom. Janviera pamtimo po njegovim „uspješnim“ pregovorima s Mladićem u Zvorniku nakon kojih su Srbi, pod okriljem UN-a, počinili najveći zločin u Europi nakon Drugog svjetskog rata. Nakon „opsežnih“ petosatnih razgovora UN-ova dvojca s Milanom Martićem, Milanom Babićem i generalom Milom Mrkšićem uspjeli su sklopiti sporazum od šest točaka koji bi ponovno trebao omogućiti Srbima da, pod okriljem UN-a, nastave svoj zločinački put prema Velikoj Srbiji. Dok je Akashi s generalom Janvierom letio prema Zagrebu, hrvatske su obavještajne službe o tom „sporazumu“ već izvijestile predsjednika Tuđmana. Njihov sadržaj nije iznenadio Tuđmana. On je, prateći vojnu i političku situaciju, imao odgovor koji će iznenaditi mnoge, pa i veliku američku obavještajnu službu kakva je CIA.

CIA i „Balkan Task Force“: „Sukob će početi najesen!“

Samo nekoliko dana ranije, direktor CIA-e poslao je izvješće predsjedniku Clintonu koje je sastavio posebno formirani tim za Balkan, nazvan „Balkan Task Force“. U to su skupinu bile uključene sve američke obavještajne službe, a njihovo izvješće je imalo naslov: „HRVATSKA: VELIKI RATNI SUKOB VJEROJATNO ĆE OTPOČETI NAJESEN“. U izvješću je stajalo da u Zagrebu raste povjerenje i samopouzdanje u oružane snage, da među liderima prevladava stav da će vojna sila biti potrebna za reintegraciju okupiranih područja, i da će „s obzirom na situaciju oko Bihaća“, Hrvatska pokušati iskoristiti priliku i osloboditi velike dijelove sektora Sjever i Jug koji su sada pod kontrolom UN-a. No kao trenutak u kojem će se Hrvatska odlučiti na taj potez navodi se jesen. „Zagreb bi radije pričekao do jeseni za tu veliku operaciju, ali teške borbe u Bosni oko Bihaća, na posavskom koridoru i same provokacije iz „Krajine“ mogle bi pomaknuti hrvatsku ofenzivu na sredinu ljeta“, piše u ovom visoko povjerljivom izvješću u kojem se navode i brojni drugi podaci. „Hrvatski vojni planovi uključuju zauzimanje Knina kao glavnog grada tzv. Krajine, odbacivanje srpskog topništva od najvećih hrvatskih gradova i uklanjanje raketnih prijetnji Zagrebu. Hrvatska vojska će imati značajan uspjeh u postizanju ovih ciljeva, ali ona ne može u potpunosti poraziti krajinske Srbe, pogotovo ako im bosanski Srbi i Vojska Jugoslavije pruže značajnu podršku, smatraju američke obavještajne službe.“

CIA: Međunarodni pritiska neće natjerati Tuđmana da odustane!

U izvješću se nadalje navodi kako obavještajni podatci ukazuju da će Vojska Jugoslavije poslati veću logističku podršku, te specijalne vojne i policijske snage kao i postrojbe „dragovoljaca“ kao pomoć Srbima u „Krajini“. „Pretpostavljamo da će Vojska Jugoslavije napasti Hrvatsku u sektoru „Istok“ i na poluotoku Prevlaci. Hrvatska neće napasti „Krajinu“ u sektoru „Istok UN-a“ za sada, u nadi da će to zadržati Beograd izvan sukoba. Vojska Jugoslavije obavila je djelomičnu mobilizaciju i podatci pokazuju da u sektor „Istok“ oni mogu poslati oko 22.000 vojnika i 700 tenkova. Međunarodni pritisak na Hrvatsku da se suzdrži od korištenja vojne sile za reintegraciju okupiranih područja „Krajine“ vjerojatno neće uspjeti , pa smatramo da će pritisci i nepovoljne međunarodne reakcije utjecati samo na odabir vremena napada i taktike koju će koristiti hrvatske snage u napadu. Možemo očekivati sigurno da će srpske snage uzimati za taoce pripadnike međunarodnih snaga kojih u tom području ima oko četrnaest tisuća (14.000). Tuđman je više puta javno upozorio da Zagreb ne može čekati unedogled da se okupirana područja mirno vrate Hrvatskoj. „Otkazao je povjerenje UNCRO-u, bez konzultacija s nama ili bilo kojom državom u Europi. Samo nas je obavijestio o toj odluci! Za očekivati je da UNCRO neće ispuniti svoj mandat do 30. studenog, stoga pretpostavljamo da će Tuđman tvrditi da mu je vojna operacija ostala kao jedina opcija“, piše u američkom izvješću. U više navrata, hrvatski dužnosnici na najvišoj diplomatskoj razini rekli su nam da će Hrvatska biti prisiljena poduzeti vojnu akciju protiv Srba iz „Krajine“ ako „Kontaktna skupina“ postigne dogovor na štetu hrvatskih interesa: skidanjem sankcija Miloševiću u zamjenu za priznavanje BiH, izbjegavajući priznavanje Hrvatske i vraćanje okupiranih teritorija, ako UN-ova zaštićena zona oko Bihaća bude pred padom i ako krajinski Srbi i bosanski Srbi budu poduzimali konkretne korake ka ispunjavanju svojih planova za stvaranje „jedinstvene srpske države“.

„HV je nepredvidiv, naše sposobnosti predviđanja su ograničene“

„Očekujemo da će Zagreb gotovo sigurno u slučaju ofenzive nekoliko sati prije obavijestiti svoje ključne zapadne saveznike Sjedinjene Američke Države i Njemačku. U prošlosti Hrvatska je uvijek najmanje jedan sat prije početka operacija obavještavala snage UN-a da bi se izbjegle žrtve među pripadnicima međunarodnih snaga. Postrojbe Hrvatske vojske mogu se vrlo brzo mobilizirati, ograničavajući tako našu sposobnost predviđanja točnog vremena napada! Dugotrajne borbe u Hrvatskoj, vjerojatno će dovesti do velikog srpskog angažmana, ali brza i odlučujuća hrvatska pobjeda mogla bi dovesti Beograd pred svršen čin“, dio je izvješća kojega uoči „Oluje“ čita Clinton. Ni on nije uvjeren u hrvatski uspjeh, što će kasnije hrvatskom ministru obrane Gojku Šuški prenijeti i Richard Holbrooke, na sastanku u Münchenu. No predsjednik Franjo Tuđman i ministar obrane Gojko Šušak znali su što rade. Operacija „Oluja“ bila je kratak i trijumfalan pohod hrvatskih ratnika koji su za samo 84 sata oslobodili golem dio hrvatskog okupiranog teritorija. Rušeći sva predviđanja mnogih velikih sila, zapanjujući sve svjetske promatrače, operacija je bila plod isključivo hrvatske državne politike i genijalne hrvatske vojne nauke. „Oluji“ je prethodila „olujna“ diplomatska aktivnost, kako je to bilo opisao je izaslanik američkog predsjednika za Balkan diplomat Richard Holbrooke u svojoj knjizi „Završiti rat“ (1998.). Ovo izvješće CIA-e to i te kako potvrđuje.

Holbrooke: Tuđman će napasti, bez obzira na rizik

Holbrooke piše: „U ožujku 1995. Tuđman je inzistirao da mu Srbi prepuste kontrolu nad Krajinom, graničnim dijelovima Hrvatske koji su zauzeti 1991. i u kojima sada „administriraju„ Ujedinjeni narodi – međunarodna prisutnost koja je postala izlikom za kontinuirano srpsko etničko čišćenje nekadašnjeg mješovitog srpsko-hrvatskog područja. Ako mu područje Krajine ne bude vraćeno mirno, upozorio je Tuđman, uskoro će napasti, bez obzira na rizik… Američka i britanska obavještajna služba dugo su pretkazivale da će Srbi poraziti Hrvate ako ovi napadnu Krajinu. Sekretar obrane Perry i general Shalikashvili upozorili su Šuška da je procjena Združenog stožera oružanih snaga o balansu snaga daleko pesimističnija od one iz Zagreba, govoreći mu da će Srbi poraziti svaki hrvatski napad bilo sa njihovim lokalnim resursima ili podrškom Jugoslavenske armije pod Miloševićevom kontrolom. Kasnije, nakon uspjeha njegovih snaga, Šušak je uživao peckajući me zbog münchenskog sastanka. (…) Predsjednik Tuđman je dobio okladu: suprotno američkim i britanskim predviđanjima, Milošević nije došao u pomoć krajinskim Srbima.“

Tuđman nije popustio pritiscima, mijenjao je vrijeme i taktiku, ali nikada nije odustao od svoje strategije. Nakon briljantne Hrvatske pobjede rasla je frustracija međunarodne zajednice zato što je mala Hrvatska djelovala samostalno i riješila problem „Krajine“ , pa je bio smanjen utjecaj „velikih sila“ na Hrvatsku, barem privremeno.