IZ RUKOPISA PROF.MATE KELAVE “OD DON IVANA MUSIĆA DO DRAGANA ČOVIĆA

Isto kao što nam je nepoznato kada i kako se pojavio život u beskraju, tako nam je nepoznato kada i kako se pojavila povijest. Ali nam je poznato da, kao što život ne nestaje, tako se ni povijest ne završava, nego se događa iz dana u dan. Iz događaja koji su se zbili u određenom razdoblju prošlosti možemo izvući pouke za sadašnjost: da loše ne ponavljamo, a na dobrima učimo.

Prije 150 godina, točnije u lipnju 1875., don. Ivan Musić zbacio je svećenički plašt, obukao ratničko odijelo i poveo svoj narod u borbu za oslobođenje od turskog zuluma. Ta borba rezultirala je Berlinskim kongresom, na kojemu je Bosna i Hercegovina dodijeljena na upravu Austro-Ugarskoj Monarhiji. To je značilo nastavak borbe Hrvata i Srba za jednakopravnost s muslimanima u Turskom Carstvu, konkretno u Bosni i Hercegovini.

Nešto slično dogodilo se stotinjak godina kasnije. Dragan Čović je krajem 20. stoljeća zbacio jednostranački plašt, obukao višestranačko odijelo i u demokratskoj proceduri poveo svoj narod u borbu za jednakopravnost sa Srbima i Bošnjacima u cjelovitoj, a ne u jedinstvenoj, međunarodno priznatoj BiH. U toj borbi pokazao je zavidnu sposobnost političara, širinu intelektualnog obrazovanja i državnički osjećaj za kontekst vremena u kojem se borba odvijala i odvija.

Zahvaljujući tim osobinama, ustrajnosti i čvrstini karaktera, uspio je Hrvatima u BiH, unatoč nepovoljnim okolnostima, omogućiti nastavak političke borbe svim dopuštenim sredstvima za konačno rješenje unutarnjeg uređenja BiH na načelima:

1. Priznavanja BiH u međunarodno priznatim granicama.

2. Ravnopravnosti Hrvata, Bošnjaka i Srba na temelju tri zajednice nepovezanih teritorija, tako da svaki narod postaje suveren u području kulture, znanosti, sporta, povijesti, tradicije i drugih segmenata društvenog života u cijeloj BiH.

Njegovo djelo je i koordinacija u donošenju odluka od najniže do najviše razine, kao i otvaranje pristupnih pregovora BiH za članstvo u EU. Zahvaljujući njegovoj politici, Hrvati u BiH, unatoč političkoj neravnopravnosti sa Srbima i Bošnjacima, postigli su značajne rezultate u gospodarstvu, obrazovanju, kulturi i sportu.

Hrvatski školski sustav u BiH, sa Sveučilištem u Mostaru, postao je prepoznatljiv i izvan BiH. Nogometni klub Zrinjski niže uspjehe i u Europi. Folklorna društva čuvaju hrvatsku narodnu tradiciju. Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti u BiH ni u čemu ne zaostaje za bošnjačkom i srpskom akademijom, a HTV H-B je na dobrom putu da postigne punu ravnopravnost s bošnjačkim i srpskim medijima.

Čović je svojim djelima već pokazao tko je i što je. No institucionalna ravnopravnost, a osobito izborni zakon u Federaciji BiH, ostaju neostvareni programi i trajna politička zadaća Dragana Čovića. On je piše temeljito, studiozno i odgovorno iz dana u dan, a to više nije samo predmet interesa Hrvata u BiH, nego i hrvatske Vlade i Europske komisije, koja konačno shvaća da je politika koju zagovara i provodi Čović jedino rješenje za trajno unutarnje uređenje i funkcionalnu BiH.

Jer činjenica je da se svijet, iz ideoloških, klasnih ili vjerskih razloga, sve više integrira, ali pretpostavka svake globalne i europske integracije jest nacionalna individualizacija. Bezdržavni narodi žele postati slobodni i samostalni subjekti i na međunarodnoj sceni. Zbog toga UN ne bi trebali biti „Ujedinjene države”, kakvi su danas, nego istinski „Ujedinjeni narodi”, među kojima bi svoje mjesto imali i oni narodi koji još nemaju vlastitu državu (npr. Kurdi). Zajednički interesi, a ponajprije mir, povezivali bi ih u cjelovitu, a ne jedinstvenu svjetsku zajednicu s narodima koji svoju državu već imaju.

Na taj bi se način UN brinuli o svakom čovjeku (umjesto općenite brige o „ljudskim pravima”), o svakom narodu i svakoj državi. Granice među njima postale bi relativne, a suverenitet svakog naroda – na principu reciprociteta – neupitan. To bi trebalo biti temeljno pravo i temeljna dužnost svakog čovjeka, svakog naroda i samih UN-a.

Sve dok svaki čovjek, narod i država – predvođeni UN-om – ne budu uživali svoja temeljna prava i izvršavali svoje temeljne dužnosti, neće biti istinske humane zajednice niti sreće za ikoga na ovome svijetu. Dobar model je Švicarska. Na dobrom putu je i BiH, ukoliko Srbi odustanu od separatizma, Bošnjaci od unitarizma, a sva tri naroda – Hrvati, Bošnjaci i Srbi – priznaju da se međusobno razlikuju.

Bošnjaci Hrvatima trebaju priznati pravo na legitimno predstavljanje i jednakopravnost u Federaciji BiH te iskreno, a ne samo formalno, prihvatiti i priznati njihovo pravo na konstitutivnost i vlastitu zajednicu nepovezanog teritorija. To se može ostvariti u cjelovitoj, a ne jedinstvenoj BiH, što im jamči Daytonski sporazum.

Pojednostavljeno, konstitutivni i suvereni narodi u BiH, u međunarodno priznatoj i na Daytonu utemeljenoj državi, ukoliko žele samoodrživu, funkcionalnu i mirnu BiH, trebali bi:

1. Priznati da se međusobno razlikuju po jeziku, kulturi, tradiciji i povijesnom razvitku.

2. Povjerovati u suživot u međunarodno priznatoj, cjelovitoj, ali ne unitarnoj BiH, zasnovanoj na konstitutivnosti, suverenosti i jednakopravnosti : Hrvata, Bošnjaka i Srba i ostalih građana.

3. Prihvatiti principe poštivanja različitosti, legitimiteta i reciprociteta u međusobnim odnosima.

4. Potvrditi sporazum o međusobnim nacionalnim razlikama, vjeri i poštivanju ustava i zakona, na načelima reciprociteta, usvajanjem zakona u bošnjačkom, hrvatskom i srpskom Domu naroda te u Parlamentu BiH.

To je i politika Hrvatskog narodnog sabora i osobno Dragana Čovića, što ga povezuje s Miloradom Dodikom, isto kao što je u Hercegovačkom ustanku 1875. zajednički interes povezao fra Ivana Musića i Miću Ljubibratića. Međunarodna zajednica ovakvo rješenje može provesti i nametanjem, jer je politika koja odbija ovako jednostavno rješenje – luda politika, a onaj tko je vodi – ludak, kojemu treba „ludačka košulja”.

Na koncu, možemo parafrazirati staru latinsku izreku: Regnum regno non proscribit leges – „Narod narodu ne propisuje zakone”. Možda je čujemo prvi put, ali trebali bismo je, poput akademika dr. sc. Dragana Čovića, ponavljati svaki dan, osobito oni koji aktivno sudjeluju u javnom životu, a boje se biti zagovornici ovakve politike, žaleći za propalom Jugoslavijom i nudeći apstraktnu „građansku državu”. To

im kaže život.

Prof.Mate Kelava

Analitički Tim bpz.a voditelj Mladen Ljubić-Vajta