U svakome srcu nek’ kandilo sine,
da mržnju uguši, bez traga i glasa;
neka diše mir, zastava talasa,
i čovek čoveku da snagu istine.
A svaka reč neka mesto metka, leti,
i neka se hlebom rane zaceljuju;
da deca osmehom jutra osluškuju,
ne jaukom što razara raj planeti.
Pa za mir u svetu, reci: „Dosta, više!“
nepravda nek padne u tmuli beskraj;
a pesme i hramovi sliju oproštaj,
nek obrišu crna slova grobne kiše.
Ne diži oružje, digni pogled, druže,
tvoje ruke nisu stvorene za štetu;
već da grle, grade, zagreju planetu,
da iz njih blagoslov, mir, međ’ nama kruže.
Jer zemlja je jedna, i duša je jedna,
i krv što se prospe, zemlju isto peče;
izmiri se, svete, da radost poteče,
da nastane svetlost, večna i pravedna.

___________________
© Vesna Milošević