Djevojko! Zapovijedam ti, ustani!
Čitanje svetog Evanđelja po Marku
U ono vrijeme: Kad se Isus lađom ponovno prebacio prijeko, zgrnu se k njemu silan svijet. Stajao je uz more. I dođe, gle, jedan od nadstojnika sinagoge, imenom Jair. Ugledavši ga, padne mu pred noge pa ga usrdno moljaše: »Kćerkica mi je na umoru! Dođi, stavi ruke na nju da ozdravi i ostane u životu!« I pođe s njima. A za njim je išao silan svijet i pritiskao ga.
Dok je Isus joÅ¡ govorio, eto nadstojnikovih s porukom: »Kći ti je umrla. ÄŒemu dalje muÄiti uÄitelja?« Isus je Äuo taj razgovor, pa će nadstojniku: »Ne boj se! Samo vjeruj!« I ne dopusti da ga itko drugi prati osim Petra i Jakova i Ivana, brata Jakovljeva. I doÄ‘u u kuću nadstojnikovu. Ugleda buku i one koji plakahu i naricahu u sav glas. UÄ‘e i kaže im: »Što buÄite i plaÄete? Dijete nije umrlo, nego spava.« A oni mu se podsmjehivahu.
No on ih sve izbaci, uzme sa sobom djetetova oca i majku i svoje pratioce pa uÄ‘e onamo gdje bijaÅ¡e dijete. Primi dijete za ruku govoreći: »Talita, kum!«, Å¡to znaÄi: »Djevojko! Zapovijedam ti, ustani!« I djevojka odmah usta i poÄe hodati. BijaÅ¡e joj dvanaest godina. I u tren ostadoÅ¡e zapanjeni, u Äudu veliku. On im dobro poprijeti neka toga nitko ne dozna; i reÄe da djevojci dadnu jesti.
RijeÄ Gospodnja.
(Mk 5, 21-43)
NA KRAJU KONOPCA
Postoje trenutci u naÅ¡em životu kada viÅ¡e nismo u stanju nositi se sa problemima. Izgubite zaposlenje i pojma nemate kako biste naÅ¡li neko novo. Ili vam jave da su vam se nalazi od proÅ¡le kontrole dramatiÄno pogorÅ¡ali. Rak je metastazirao. Ili pogledate na osobu s kojom dijelite svoj život i shvatite da je izmeÄ‘u vas nepremostiv jaz.
Možda ne u jednom trenu, ali u takvim ili njima sliÄnim situacijama, stres kojeg osjećate u stanju vas je s lakoćom gurnuti preko granica vaÅ¡e izdržljivosti. Takvo stanje dobilo je i svoje ime: naći se „na kraju konopca“. A ispod vas je provalija. Kojoj dna ne vidite.
Mnogi među nama ili su se našli u jednoj takvoj situaciji ili će se tek naći. Treće varijante nema. I ono što je najgore od svega, barem za nas vjernike, u takvim situacijama naša vjera , ako još uopće postoji, biva nevjerojatno slabom.
DanaÅ¡nje Äitanje predstavlja nam dvoje ljudi koji su doÅ¡li do kraja svojeg konopca. Otac Äija kćerka umire i žena Äiji je život, i to doslovno, pojela bolest.
PriÄa poÄinje uglednikom koji dolazi Isusu i traži od njega neka „stavi svoje ruke“ na njegovo dijete i neka ga spasi. I prije nego Å¡to će Isus doći u kuću Jaira, predstojnika sinagoge, žena koja je 12 godina bolovala, u gomili dodiruje Isusa. Ta je žena bila toliko uvjerena u Isusovu moć da je vjerovala ako se samo dotakne Isusovih haljina da će ozdraviti. I to je uÄinila. I ozdravila je. Isus joj reÄe da joj je njezina vjera pomogla.
TeÅ¡ko je znati Å¡to je ta žena vjerovala. ÄŒinjenica da je bila uvjerena da će joj pomoći sam dodir Isusovih haljina daje naslutiti da je ona Isusa, i sve oko njega, promatrala kroz prizmu neke vrste magije. Ali daleko je važnija njezina vjera i njezina hrabrost koje su joj trebale za probiti se kroz gomilu i dotaknuti se Isusovih haljina. Jer ona je zbog prirode svoje bolesti bila izopćena iz druÅ¡tva. Bila je „neÄista“ i kao takva nije ni mogla ni smjela biti u dodiru, bilo koje naravi, s drugim „Äistim“ ljudima. I to pod cijenu kamenovanja do smrti. Pa ipak ona je iÅ¡la do kraja.
Iako je Jair prvi doÅ¡ao do Isusa, kroz ono vrijeme doj je Isus ozdravljao tu ženu, njegova je kćerka umrla. I svatko je pomislio da je toj priÄi kraj. Ali Isus govori ocu: „Ne boj se! Samo vjeruj!“. Pomalo Äudan govor kada netko nekome umre. Mi bi najvjerojatnije izrazli sućut, zar ne? Ili bismo ponudili nekakvu uslugu, novac, pomoć. Ali da bismo rekli ožalošćenoj osobi: „Ne boj se! Samo vjeruj!“? TeÅ¡ko.
Å to je taj Äovjek, koji je (kao i ona žena) trebao imati veliku hrabrost i doći Isusu (bio je predstojnik sinagoge, visoko pozicioniran Židov) sada mislio? U Å¡to je on sada vjerovao, kada mu je kćerka ipak umrla?
Možda odgovor leži u naravi Isusovih Äuda. Ta Äuda nisu imala za svrhu biti „šou program“, niti su trebala uvjeravati skeptike, niti su trebala Isusu donijeti slavu ovoga svijeta. Isusova Äuda su bila djela suosjećanja kao odgovor na ljudske potrebe.
Henri Nouwen lijepo kaže:
„Suosjećanje nije sažaljevanje. Sažaljevanje ti dopuÅ¡ta ostati na distanci. Ono je snishodljivo. Suosjećanje nije simpatija. Simpatija je za superiorne u odnosu prema inferiornima. Suosjećanje nije milostinja. Milostinja je za bogate kako bi nastavili vladati siromaÅ¡nima. Suosjećanje dolazi od Boga. Ono znaÄi ući u probleme druge osobe. Ono znaÄi preuzeti tuÄ‘e breme. Ono znaÄi hodati u cipelama onoga drugoga. Suosjećanje je u suprotnosti prema profesionalizmu. To je humani naÄin odnosa prema ljudima. BaÅ¡ kao Å¡to kruh bez ljubavi može donijeti rat umjesto mira, profesionalizam bez suosjećanja pretvorit će oprost u smicalicu.“
Ali Isusova Äuda su bila i viÅ¡e od toga. Bila su javno oÄitovanje novog života, oÄitovanje Kraljevstva Božjeg. U biti Isus je od tugujućeg oca tražio neka vjeruje da je Bog već poÄeo sve Äiniti novim. Tu i sada. I da je Isus onaj kroz kojeg Bog donosi novi život u ovaj svijet.
U što mi vjerujemo kada se nađemo na kraju svojega konopca?
Danas mnogi teÅ¡ko vjeruju u Äuda. Pa Äak kad nam život donese veliku bol i kad nam se Äini da nismo viÅ¡e niÅ¡ta u stanju poduzeti mi i dalje na Äuda, barem ne Božja, ne raÄunamo. Sve Å¡to nam se dogaÄ‘a jest da nam se vjera jednostavno izgubi. Nestane.
Postoji li naÄin kako se nositi s velikim teÅ¡koćama, a da ne odustanemo od svoje vjere? U Å¡to nam je vjerovati kada nam se Äini da niÅ¡ta nije preostalo u Å¡to bismo viÅ¡e položili svoja nadanja?
Sjećate li se Äuvenog koÅ¡arkaÅ¡a Boston Celticsa, Larry Birda? U prelomnim trenutcima utakmice, za vrijeme time-outa, znao bi reći: „Dajte loptu meni i neka mi se svi maknu s puta.“ To bi bio odgovor i na ovo prijaÅ¡nje pitanje. Kada teÅ¡ka vremena doÄ‘u (ali ne samo tada, nego uvijek u životu) dajte loptu Isusu i neka se svi drugi maknu s puta. Otkrit ćemo poput Jaira da Krist nikoga ne ostavlja na kraju konopca.
Vjerujmo da onaj koji nas je do sada nosio u svojem naruÄju, od dana naÅ¡eg zaÄeća, da će nas nastaviti nositi i u sve dane života naÅ¡ega. Vjerujmo da Bog može donijeti, i da Bog donosi, uvijek neko dobro i u onim stvarima koje se nama Äine kao najgora noćna mora. Vjerujmo da Bog ima svoj plan, svoj naum, s nama i da ga provodi i kroz najveće patnje kojima smo izloženi.
I okrenimo se oko sebe. Pogledajmo na svoje bližnje. Postoje ljudi koji od nas nisu odustali, oni koji pokazuju ljubav i suosjećanje i koji nam daju potporu. Postoje ljudi koji hodaju s nama kroz dolinu smrti.
Kada se tvrđave ruše
Kada ništa nije ostalo
na Å¡to bi se mogli osloniti
Kada tvrđave u prah se ruše
Kada ništa sigurno nije
osim da Bog još uvijek vlada,
Tada je vrijeme kada bismo trebali vjerovati
Postoje vremena u našem životu kada nas događaji gurnu do samih granica izdržljivosti. Pa i preko njih. Kada se to dogodi mi imamo izbor. Možemo se pokriti preko glave, možemo se izolirati, i možemo pokušati pobjeći od sviju i od svega. Ili možemo prigrliti svoje osjećaje i nastaviti ići dalje s vjerom da Bog hoda uz nas.
I onda potražiti rukom rub njegovih haljina.
Ivica Ursić tropolje.info
