Connect with us

Uncategorized

RASTIMO U GOSPODINU

Doznajte zašto se Isus služio prispodobama i koje su mu bile najomiljenije

Autor: Dražen Bušić

DUHOVNA MISAO I LITURGIJSKA ÄŒITANJA 11. NEDJELJE KROZ GODINU

Isus se često služio prispodobama – usporedbama i metaforama jer je znao da će ga ljudi njegova vremena tako najbolje moći razumjeti. Slušajući te prispodobe, o sijaču, o sjemenu, izgubljenoj ovci, izgubljenom sinu itd., oni su mogli doživjeti da pred njima stoji čovjek koji ih razumije, koji zna što je život, rad, muka, znoj ali i životne radosti. Pred sobom su imali UČITELJA (tako su ga zvali) od krvi i mesa, k tome vrlo mudrog i moćnog u djelima koja može činiti samo Bog. U prispodobi o Kraljevstvu Božjem koje raste iz gotovo ničega u nešto veliko, nagovijestio je širenje Njegova učenja i Crkve ali još više ono što treba doći jednom u vječnosti. Sveti Pavao u drugom čitanju podcrtava važnu stvar osim vjere kao prvog uvjeta da bi se tamo došlo: Jer svima nam se pojaviti pred sudištem Kristovim da svaki dobije što je kroz tijelo zaradio, bilo dobro, bilo zlo.Ne, nije svejedno kako se živi. Iako je netko formalno kršten, pitanje je koje će mjesto imati u vječnosti, u Kraljevstvu Božjem. Dok će se jedni radovati, drugi će žaliti što svoj život nisu u potpunosti predali Bogu. Prorok Ezekiel upozorava da je put prema Kraljevstvu Božjem – put poniznosti a Isus da je to uzak put i da je malo onih koji ga nalaze. Budimo među njima.

Prvo čitanje: Ez 17,22-24

Ovo govori Gospodin Bog: S vrha cedra velikoga, s vrška mladih grana njegovih, odlomit ću grančicu i posadit je na gori visokoj, najvišoj. Na najvišoj gori izraelskoj nju ću zasaditi: razgranat će se ona, plodom uroditi i postati cedar predivni: prebivat će pod njim sve ptice, sve će se krilato gnijezditi u sjeni grana njegovih. I sve će poljsko drveće znati da ja, Gospodin, visoko drvo ponizujem, a nisko uzvisujem; zeleno drvo sušim, a drvu suhu dajem da rodi. Ja, Gospodin, rekoh i učinit ću!

Drugo čitanje: 2Kor 5,6-10

Braćo: Uvijek smo puni pouzdanja makar i znamo: naseljeni u tijelu, iseljeni smo od Gospodina. Ta u vjeri hodimo, ne u gledanju. Da, puni smo pouzdanja i najradije bismo se iselili iz tijela i naselili kod Gospodina. Zato se i trsimo da mu omilimo, bilo naseljeni, bilo iseljeni. Jer svima nam se pojaviti pred sudištem Kristovim da svaki dobije što je kroz tijelo zaradio, bilo dobro, bilo zlo.

Evanđelje: Mk 4,26-34

U ono vrijeme: Isus govoraše mnoštvu: Kraljevstvo je Božje kao kad čovjek baci sjeme u zemlju. Spavao on ili bdio, noću i danju sjeme klija i raste – sam ne zna kako; zemlja sama od sebe donosi plod: najprije stabljiku, onda klas i napokon puno zrnja na klasu. A čim plod dopusti, brže se on laća srpa jer eto žetve. I govoraše: Kako da prispodobimo kraljevstvo nebesko ili u kojoj da ga prispodobi iznesemo? Kao kad se gorušičino zrno posije u zemlju. Manje od svega sjemenja na zemlji, jednoć posijano, naraste i postane veće od svega povrća pa potjera velike grane te se pod sjenom njegovom gnijezde ptice nebeske. Mnogim takvim prispodobama navješćivaše im Riječ, kako već mogahu slušati. Bez prispodobe im ne govoraše, a nasamo bi svojim učenicima sve razjašnjavao.

Continue Reading