,,Daljine”
Zagledana u daljine,
udišući svježinu ovoga sada,
odlutam ponekad
ponesena povjetarcima sjećanja,
na valima snova,
u ono što nema svoje ime…
Da li prošlost, da l’ budućnost,
nevažno je…
Zaustavi me trenutak
što o hridi uma baca,
razbija, krši mi ego,
u bezbroj komada…
Pokupim pažljivo svaki, pa
mozaik složim
po obali duše,
što stazama svojim
dovede me natrag,
do mene same,
u odaje moga srca
gdje svi odgovori leže,
u odaje moje nutrine
Znam, ,,daljine” su najkraći put
do vlastite duše….
Branka Subašić