Connect with us

Kultura

Alka u Zagrebu

Kad se čak i samo informativno i bez povijesnih analiza prođe kroz povijest Sinjske alke, postaje razvidno da ta velika manifestacija i proslava pobjede grada Sinja i Cetinske krajine, jedne male kršćanske vojske nad velikom turskom silom, i nije baš iz jednog komada, cjelovita i bez izuzetaka.

Prigodice su se činili ustupci i veliko se alkarsko slavlje oportuno priklanjalo i političkim silama i velikim povijesnim osobama te je na taj način Alka u proteklih tri stotine godina uspješno preživjela sve političke sustave i hirove povijesti. Viteškom su domišljatošću alkari prebrodili države i okupacije, politička previranja, teror i slobodu, krunjene i obične glave moćnika i njihovih vojskovođa. U dugoj prošlosti od tri stotine godine previše je toga protutnjalo i ostavilo traga: i hrvatski velikaši, i Mađari i Turci, Venecija i Austrija, Napoleonova Ilirska provincija, kraljevina Jugoslavija, NDH i Titina Jugoslavija. Znalo se dogodit da se Alka trči i dvaput na godinu, ako je bila takva prigoda, osoba ili nužda; trčala se Alka i u nekoliko gradova, a sve prema (ne)prilikama, zapravo kompromisu te procjeni Alkarskog viteškog društva i njegovih stariješina, uvijek odvagujući što Sinjskoj Alci donosi svaki takav ustupak i presedan.

Tako se 1818. godine Alka trčala u čast cara Franja II., mnogo godina poslije i u čast cara Franje Josipa, a 1842. godine, čak dva puta: u travnju u čast nadvojvode Albrechta, a potom u listopadu u čast nadvojvode austrijskog Franje Karla. Trčala se (zašto ne galopirala?) Sinjska alka i u Splitu, 1832. godine, u Beogradu na poziv i u čast Karađorđevića 1922. godine, a posljednje njeno „gostovanje“ bilo je 1946. godine u Zagrebu na Titin poziv.

Naš ministar obrane, general Ante Kotromanović, kao Sinjanin i negdašnji alkarski vojvoda (2001. – 2002.) trebao bi imati osjećaj za vrijeme i politički trenutak te donijeti jednu razboritu, ali politički ispravnu odluku – veliku obljetnicu 300 godina pobjede nad turskom silom proslaviti u Zagrebu! Prvi put u glavnom gradu suverene i samostalne Republike Hrvatske, u istim i najavljenim datumima: Bara 7. kolovoza, Čoja 8. kolovoza i Alka 9. kolovoza. Takvim bi potezom nekoliko puta „pogodio u sridu“ te doskočio jalovoj argumentaciji i sitno-političkim manipulacijama oko proslave obljetnice Oluje i riješio dvojbu oko vojne parade. Uvjeren sam da bi se i hrvatska predsjednica Kolinda Grabar Kitarović složila s takvim prijedlogom. Ima Zagreb lijepih i prigodnih prostora, a vjerujem da bi se i gradonačelnik Zagreba, Milan Bandić, potrudio u ulozi domaćina jednog takvog događaja.

Prije 300 godina vojnici grada Sinja i narod Cetinske krajine pobijedili su turskog okupatora; prije dvadeset godina hrvatska oružana sila pobijedila je četnozane i oslobodila Hrvatsku od srbočetničkog okupatora. I jedna i druga pobjeda su povijesno velike i značajne: donijele su slobodu i obranile hrvatski teritorij. Potrebno je mnogo povijesti da bi se iskovala mala tradicija, Sinjska alka predstavlja veliku tradiciju. Dakle, ovakva proslava velikog alkarskog jubileja u doista slobodnom Zagrebu ne bi se mogla interpretirati kao ministrovo dodvoravanje vojvodi Zoranu Milanoviću i nitko ne bi mogao povezati tu Alku s onom iz 1946. godine, jer tada Hrvatska nije bila ni suverena niti slobodna, a masovne grobnice u Zagrebu još su se punile „narodnim neprijateljima“. Tako bi s Alkom Zagreb dobio veliki i nadaleko poznat svjetski događaj (Alka je naime upisana u UNESCO-v popis nematerijalne baštine Europe) umjesto rutinski odrađene i na brzinu sklepane vojne parade; umjesto inata pobijedila bi časna tradicija. Slavni se preci ne bi bunili; Zagreb je dugo vremena bio surogat hrvatske državnosti. Preci su važni samo onima koji nisu učinili ništa!

Grad Knin bi u tom bi slučaju zadržao središnje mjesto oslobođenja Hrvatske od srbočetničke agresije te zadržao svoju povijesnu poziciju i datum proslave (4. ili 5. kolovoza) prije „zagrebačke“ Sinjske alke. Tako bi i dalje ostao „oko uragana“, simbolom velike hrvatske pobjede nad četnizanima 1995. godine i domaćim izdajnicima.

Ako rođeni Sinjanin, alkarski vojvoda, i hrvatski general, Ante Kotromanović, ne može biti ono što jest, onda bi, ali doista iskreno, trebao biti ono što može. Mogućnosti i manevarski prostor hrvatskog ratnika i ministra u ovoj Vladi bitno su suženi, čak i kompromitirani; jer teško je biti ratnik i služiti slugama.

 

L. C.

Continue Reading