MALIGNA OBOLJENJA PJESNICKE DUSE
Kada pjesnik pozeli da ovozemaljskom dijelu Bozijeg carstva ostavi beskraj svoje duse, mora krenuti u tu avanturu potpuno ociscen od raznoraznih bolesti i otrova koje remete emotivne i duhovne frekvencije. Ljubomoru, sujetu, nepravdu i sve sto steti pjesnickom senzibilitetu treba spaliti u blagodatnom ognju svoje duse, jer vrlo cesto, samo djelo, a najcesce ispjevana pjesma postane korpa za otpad u kojoj se ona cisti od smeca u procesu fotosinteze piscevog senzibiliteta.
Enzimi koje ne uspije da sagori u patnji zvanoj samoprociscenje i pri povisenoj temperaturi emotivnih osjecanja u fazi koju mozemo nazvati buncanje, radjaju se nove pjesme.
Pjesnik nije svjestan oboljenja svoje pjesme, zacete na oziljcima koji su zatrovali njegovu dusu.
Drustvene mreze i zelja za dokazivanjem u svakom segmentu zivota pretvorile su umjetnicka djela u gnijezda pogodna za razvoj malignih oboljenja one iste duse.
Nekada su djela napisana rukom sazrijevala godinama u nekoj od ladica sa rukopisima, u agoniji i molitvi i tihovanju izlozena piscevoj milosti i nemilosti, svakodnevnom preispitivanju sebe i svoga stvaranja i cekala da ih sam Gospod blagoslovi, okrijepi, da ugledaju svjetlost dana.
Danas, sebicni i pohlepni..zeljni slave, mnogi pjesnici nisu ni svjesni kako su zloupotrijebili svoju njeznu dusu i svoju tugu, ceznju, ljubav, bol, pretvotili u krvolocnu zvijer… Na pijedastal su postavili sebe.. !
Jedini zakon je njihov zakon, a svoje visprene osobine mnogi su zloupotrijebili; za manipulaciju sa lakovjernim i slabijim od sebe i da zaradu na zelji mnogih da postanu pjesnici…
Pjesnicko bezbostvo se pretvorilo u maligni oblik oboljenja duse, u pjesnicki emotivni autizam.
Kao sto su “oci ogledalo duse”, tako je i pjesma ogledalo pjesnika, a pjesnik je kao himna…ogledalo naroda. Pjesma je laz, ili istina, ili hram nadahnuca. Dužnost je pjesnika da pjevaju snagom Vitlajemskih pastira, da slave „Boga na visini, a na zemlji ljubav i mir“! jer samo monaski cista dusa i cista djela ce se vazn’jeti u nebo i postati besmrtna..Bog je u covjeku stvorio dusu..i dao poeziju kao molitvu, kao sto je stvorio liturgiju u crkvi.
Pjesmi i dusi je potrebna samoca u kojoj pjesnici moraju da prime blagodet Boziji, da se oslobode sujete kao najvece zamke u koju pjesnici upadaju.
Kada ih zaboli dusa, “pregrizu jezik” okrenu se suncu i Bogu, jer Stvoritelj nas poznaje po dusi.
Zdravka Babic
UZDAH TROPSKE TIŠINE
Harizmom pustinjskog vjetra
u tišini svitanja
ćutanjem miluješ ženu koja drhti
U toboganu sna
svoje skamenjene suze uranjaš u moje usne toplije od jula.
Zelena čežnja tvojih lažnih očiju
postaje ples u potoku kojim teče
moja besmrtnost.
Svjetlucam …
Kao Jadransko more
dok mjesec sunce čeka.
Govorom tišine pustih đavola da me ljubi
Uđi…
Čuj
kako bruji crveni monolit poezijom muzike!
Moje usne i tvoj dah smrću zagrljeni
Diši duboko u snu bez snova.
Vodiću te u nepoznato Pokloniću ti ljubav
začetu greškom bezgrešno rođenu.
” Izdaja sa ljubavlju počinje .”
Zagrli sebe u tkanju moje svjetlosti
Veži u snoplje miris lavande
Tvoj slatki poljubac je moja gorka pilula
Ogledni se u mome pogledu
Osta na usnama ukus bevande
Umrijeću ti na rukama
Upamti moj miris kože
prije nego u Crkvene knjige
mirisom beskraja
upišeš ime žene
sa uzdahom tropske tišine.
Prekrsti se
Ponesi tvoje dodire
nesklad u srcu grč i tugu i suze i bol
stjenovitu obalu Bilećkog jezera
bijeli osmijeh
kamene kuće i kosu
crvenu kao sunce na zalasku
Nisam ni postojala
Bogojavljenje tvoga dodira
porađa moju zoru.
Zdravka Babic
Januarske minijature
SREŠĆEMO SE
Ukrala sam bajku
Utišala balade
Uplela prste u tvoje magline.
Sad…
Plavi vjetar iz mojih očiju
skida velove tajne
I piše ljubavnu biografiju
u tvojim očima boje grijeha
Srešćemo se !
Tamo …
gdje duše sude
svojim greškama.
Zdravka Babić
