File not found. {"id":6347,"date":"2016-02-11T09:13:58","date_gmt":"2016-02-11T08:13:58","guid":{"rendered":"http:\/\/www.tropolje.info\/?p=6347"},"modified":"2016-02-11T09:13:58","modified_gmt":"2016-02-11T08:13:58","slug":"potresna-ispovijest-koja-je-rasplakala-hrvatsku","status":"publish","type":"post","link":"https:\/\/www.tropolje.info\/potresna-ispovijest-koja-je-rasplakala-hrvatsku\/","title":{"rendered":"POTRESNA ISPOVIJEST KOJA JE RASPLAKALA HRVATSKU:"},"content":{"rendered":"

Novinar Toni Volari\u00c4\u2021 na portalu\u00c2\u00a0freevoice.hr<\/a>\u00c2\u00a0<\/strong>pi\u00c5\u00a1e o doga\u00c4\u2018aju koji ga je duboko potresao. Vjerujte nam na rije\u00c4\u008d, potrest \u00c4\u2021e i vas. Imajte na umu kako je ovakvih primjera na svakom koraku, stoga budite velikog srca kao kolega i napravite istu stvar.<\/p>\n

\u00e2\u20ac\u0153Vani hladno. Tako hladno da sam iz auta doslovno uletio u veliki Konzum. Vukao sam onu crvenu plasti\u00c4\u008dnu, ka\u00c5\u00beu stru\u00c4\u008dnjaci, bakterijama kontaminiranu posudu po vla\u00c5\u00benom podu hangara. Sletio iz Dubrovnika, sav u mislima o planovima o gastarbajterskom \u00c5\u00beivotu, \u00c5\u00beurio sam nabaviti kalorije u \u00c5\u00a1arenim omotima. Jer hrana je, kad si sam, umjesto seksa. Ostarjeli je mozak razgovarao sam sa sobom, pa sa \u00c5\u00beelucem o tome \u00c5\u00a1to bi mu ve\u00c4\u008deras odgovaralo natopit kiselinom.<\/p>\n

I onda sam ju spazio. Gospo\u00c4\u2018u u demode kaputu. Sijede kose, niskog rasta, nagri\u00c5\u00beenu osteoporozom i \u00c5\u00beivotom u predzi\u00c4\u2018u Balkana. Ili usred njega. Stajala je nekako \u00c4\u008dudno u odnosu na fri\u00c5\u00beider s kutijama jaja. Istim onakvim kakvima smo nekada oblagali studio za probe mog ne ba\u00c5\u00a1 uspje\u00c5\u00a1nog benda, sredinom osamdesetih. \u00c4\u0152udno mi je izgledala. Neprirodnog polo\u00c5\u00beaja tijela.<\/p>\n

Zastao sam, malo se povukao iza stala\u00c5\u00bee s onim stupidnim sprejevima \u00c5\u00a1laga, da me ne vidi. Vadila je, jadna \u00c5\u00beena, jedno po jedno jaje i stalno se okre\u00c4\u2021u\u00c4\u2021i, gurala ga kvrgavim prstima u staru crnu izlizanu torbu. Srce mi je stalo. Iznutra sam po\u00c4\u008deo drhtati. Zaboravio sam se kontrolirati vidjev\u00c5\u00a1i u njoj moju dragu mamu. Suze su mi navrle na o\u00c4\u008di, sve mi se zamaglilo. \u00c5\u00bdena krade jebeno jaje koje ko\u00c5\u00a1ta jednu kunu. Potpuno sam u bunilu napustio privremeno skrovi\u00c5\u00a1e. I vidjela me. Vidjela je da ju vidim. I da znam da krade. Te o\u00c4\u008di! Nikada ne\u00c4\u2021u zaboraviti. Tu molbu bez rije\u00c4\u008di, taj sram koji joj se navukao na izborano lice. Tu nadu da ju ne\u00c4\u2021u otkucati.<\/p>\n

Ovako, draga gospo\u00c4\u2018o. Prvo, u mojoj se Dubravi ne otkucava. Drugo, ovo je ne\u00c4\u008dija mama ili baka. \u00c5\u00a0ta bih sada, kao biblijski pravednik trebao napraviti? Oti\u00c4\u2021i do nekog poslovo\u00c4\u2018e koji je zaposlen preko zavi\u00c4\u008dajnog kluba i sve mu cinkati? Da joj oduzme lovinu i izbaci osramo\u00c4\u2021enu staricu na zagreba\u00c4\u008dku zimu? A ja \u00c4\u2021u sjesti u svoj francuski auto s grijanjem i projuriti pokraj nje. Isti onaj poslovo\u00c4\u2018a, koji sasvim sigurno vozi Mercedesa, projurit \u00c4\u2021e pokraj nje par sati poslije i odvesti doma sav crni utr\u00c5\u00beak, od robe koju je sam nabavio i postavio na police. Ili vi\u00c5\u00a1ak od rezanja \u00c5\u00a1unke, ili kalo od vo\u00c4\u2021a i povr\u00c4\u2021a, ili razliku od varanja na vagi.<\/p>\n

Krenuo sam nekako instiktivno prema njoj. Stao kraj tog pognutog tijela u starim cipelama. Htio sam ju \u00c4\u008dvrsto zagrliti. Kao mamu. Kao majku svih dobrih ljudi koje sam ikada upoznao. Za\u00c5\u00a1tititi ju i ugrijati. Dao sam joj u ruku 200 kuna. Pogledala me bez rije\u00c4\u008di. O\u00c4\u008di su nam se srele. Njezine koje su gledale spomenik Jela\u00c4\u008di\u00c4\u2021u okrenut na pravu, a ne ovu novo-hrvatsku stranu, koje su nekoga ljubile dok je Zagreb jo\u00c5\u00a1 bio grad. I moje, umorne od brige za dvoje djece koju zbog rastave uzimam i vra\u00c4\u2021am, sjebane od hrvatske verzije kapitalizma. Stisnula mi je ruku kraj tog prokletog fri\u00c5\u00beidera. Uzela je kune. Nismo progovorili niti rije\u00c4\u008d. A onda je po\u00c4\u008dela plakati. Kao da su sa suzama koje su klizile niz lice koje dugo nije pomazila krema niti \u00c5\u00a1minka, iz te gospo\u00c4\u2018e izlazile sve tuge njezina \u00c5\u00beivota.<\/p>\n

Nisam znao \u00c5\u00a1ta da radim. Samo sam se na kraju okrenuo i oti\u00c5\u00a1ao. Ostala je u zidovima svog \u00c5\u00beivota. U zidovima koje su joj odredili novi vladari. U zidovima u kojima \u00c4\u2021e do samotne smrti morati krasti jaja. Ali, jedina mi je utjeha bila da par dana ne\u00c4\u2021e morati krasti. Dan ili dva, a mo\u00c5\u00beda i vi\u00c5\u00a1e, bit \u00c4\u2021e sita. I nisam ja sad ne\u00c5\u00a1to posebno dobar \u00c4\u008dovjek. Ja sam njezin du\u00c5\u00benik. Mi smo njezini du\u00c5\u00benici, ona i njezina generacije stvarale su sve oko nas. A danas nemaju. Sjeo sam u auto i dugo nisam mogao krenuti. Kao da ju nisam htio ostaviti. Majku svih dobrih ljudi koje poznajem.\u00e2\u20ac\u009d tropolje.info<\/p>\n","protected":false},"excerpt":{"rendered":"