Connect with us
Sretna NOVA GODINA!

Scena

Više od 150 svećenika na posljednjem ispraćaju don Josipa Čorića

U župi sv. Jure u Žeževici u ponedjeljak 6. srpnja na posljednji počinak ispraćen je svećenik Splitsko-makarske nadbiskupije don Josip Čorić.

Misu zadušnicu predvodio je splitsko-makarski nadbiskup Marin Barišić u koncelebraciji s dubrovačkim biskupom Matom Uzinićem, generalnim vikarom Splitsko-makarske nadbiskupije don Miroslavom Vidovićem, pastoralnim vikarom don Nediljkom Antom Ančićem, župnikom župe Žeževica don Mladenom Ivišićem i izaslanikom kardinala Vinka Puljića dr. Franjom Topićem, predsjednikom HKD Napredak, koji je zastupao i KBF u Sarajevu. Od pokojnika oprostili su se bogoslovi, redovnici i redovnice, obitelj, prijatelji i župljani rodne mu župe, brojni župljani župa u kojima je služio i više od 150 svećenika.

“Don Josip nas je svojim životom i smrću sve okupio ovdje na mjestu gdje je sve započelo. Ovdje u ovoj crkvi Sv. Jure don Josip je krÅ¡ten, uÅ¡ao je u zajedniÅ¡tvo Kristove Crkve. S ovog brijega gledao je ove horizonte, odavde se uputio dodirnuti ih i otkrivati u snazi svoga poziva koji mu je Gospodin udijelio”, rekao je u propovijedi nadbiskup BariÅ¡ić. Podsjetio je kako je don Josip bio dinamičan, brz i kako ga je u tome bilo teÅ¡ko pratiti. “Bio je otvoren, izravan, spontan, iskren, znao je cijeniti male geste, iskazivati dobrotu. Važne su mu bile male stvari, koje su onda činile velike stvari i mijenjale raspoloženja, odnose, utvrÄ‘ivale ljude u humanosti, dobroti, vjeri. Imao je i srce”. Nadbiskup je posebno istaknuo osjetljivost don Josipa za mlade za koje se žrtvovao, pratio ih i duhovno i materijalno. “U ona teÅ¡ka vremena u različitim župama i situacijama susretao se s uskom krutom ideologijom, diktaturom komunističkog ateizma. Nije se mirio i imao je hrabrosti suprotstaviti se. PokuÅ¡ao je Å¡iriti taj prostor uskogrudnosti duhovno otvarajući nove horizonte. Izlagao se često poteÅ¡koćama, ali je bio ponosan da može trpjeti za pravu stvar”, rekao je nadbiskup. Bio je prepoznatljiv po svojoj izrazitoj ljubavi prema obitelji, posebno mladim obiteljima koje je volio, jer je vidio da je zdrava obitelj temelj svega i čitav njegov pastoral bio je u pomaganju obitelji na različite načine. Nadbiskup je nadalje istaknuo kako je don Josip imao hrabrost da se ne zatvori u sakristiju nego da svojom osebujnom prodornošću dolazi do neobičnih, odbačenih, čak i do onih rubnih pojedinaca s obzirom na Crkvu i vjeru. Rekao je kako su njegovi stavovi, načela, ponekad gledajući ih sa strane bili tvrdi, oÅ¡tri, no i kako je ipak i usprkos svemu bio dosljedan sa sobom i u odnosima prema drugima.

Spomenuo je kako je u polemike ulazio ne zbog interesa ili vrijeÄ‘anja i kako mu je motiv bila samo istina. “Zastupajući ovakve stavove suparnika, sugovornika nikada nije želio poniziti, a najmanje povrijediti, jer razlikovao je miÅ¡ljenja i stavove od čovjeka. To je bilo ljudski veliko i kršćanski svjedočki. Nije mogao biti miran u svom nemirnom duhu s druÅ¡tvenim pojavama. Ulazio je u polemike, pisao je, polemizirao. Kolege su ga rado imale u druÅ¡tvima za razgovore, jer za njega je svaka tema bila ozbiljna i zavrjeÄ‘ivala vrijeme i pažnju, rekao je nadbiskup. OpraÅ¡tajući se od don Josipa i ocrtavajući ga kao čovjeka i svećenika kojemu je Gospodin udijelio poziv, nadbiskup se poslužio riječima sv. Pavla kojega je pokojnik često spominjao “dobar sam boj bio, trku zavrÅ¡io, vjeru sačuvao, stoga, pripravljen mi je vijenac pravednosti kojim će mi u onaj Dan uzvratiti Gospodin”. Na kraju propovijedi nadbiskup je poželio da mu Gospodin poslije njegove trke i boja udijeli svoju nagradu na nebesima.

Na kraju misnoga slavlja pastoralni vikar don Nediljko Ante Ančić ukratko je prikazao život i rad pokojnika.

Don Josip Čorić rođen je 31. ožujka 1941. u župi Žeževica. Njegovi roditelji, otac pok. Milan i majka pok. Mare, imali su pet sinova. Obitelj je živjela kršćanski i odgajala svoju djecu u živoj vjeri i pouzdanju u Boga. Josip je bio treći po starosti. Kao dječaka privlačilo ga je služenje kod oltara pa je bio ministrant svojemu župniku don Slavku Kadiću. Po završetku osmogodišnjeg školovanja javlja se u Nadbiskupsko sjemenište u Splitu i želi postati svećenik. Onih je godina komunistički režim vršio represiju protiv Katoličke Crkve u Hrvatskoj. Dao je zatvoriti sjemenište i nadbiskupijsku klasičnu gimnaziju u Splitu, a njihove zgrade privremeno je oduzeo.

Splitski biskup dr. Frane Franić morao je svoje sjemeništarce i bogoslove slati u druga sjemeništa i bogoslovije. Tako je Josip Čorić poslan u Zadar, gdje je 1959. završio Nadbiskupijsku klasičnu gimnaziju i položio ispit zrelosti. Vojni rok u trajanju od dvije godine odslužio je u Kičevu na zapadu Makedonije. Tadašnje vlasti su svećeničke kandidate namjerno slale daleko od rodnog kraja u pojedine vojarne koje su slovile kao kažnjeničke. Nakon povratka iz vojske nastavlja duhovnu formaciju u Zagrebačkoj bogosloviji te na tamošnjem Katoličkom bogoslovnom fakultetu upisuje filozofsko-teološki studij. Na kraju pete godine studija, 29. lipnja 1966. u Splitu je (s još trojicom kolega đakona) zaređen za svećenika. Mladu misu slavio je 16. srpnja te godine u rodnoj župi. Kao mladomisnik imenovan je upraviteljem župe Medov Dolac gdje ostaje tri godine te istodobno završava šestu pastoralnu godinu i diplomira na KBF- u Zagrebu u lipnju 1967. godine. Nakon trogodišnje službe u svojoj prvoj župi premješten je i imenovan upraviteljem župe Kraljice mira u Makarskoj, a nekom vrijeme i ekskurzorom župe Makar-Kotišina.

Zbog pastoralnih potreba nadbiskup Franić Å¡alje don Josipa 1977. u Rim na poslijediplomski studij pastoralne teologije. Stanovao je u Papinskom hrvatskom zavodu sv. Jerolima i posjećivao predavanja na Papinskom učiliÅ¡tu Lateran te u Institutu Ivan Pavao II. za studije o braku i obitelji. Licencijat je postigao 1979. a doktorirao je 1983. o temi “Laički apostolat u Hrvatskoj od 1945. do 1965.”. VrativÅ¡i se u Hrvatsku, preuzima službu župnika župe KaÅ¡tel Stari. Osim redovitog pastoralnog rada u dekretu imenovanja stavlja mu se na srce da primijeni iskustva i spoznaje koje je stekao u Rimu osobito u “katehizaciji srednjoÅ¡kolaca i visokoÅ¡kolske mladeži upotrebljavajući pritom i suvremene načine okupljanja mladih”. Godine 1991. premjeÅ¡ten je u Split i imenovan sužupnikom u katedralnoj župi Uznesenja Blažene Djevice Marije te se mogao viÅ¡e posvetiti djelovanju u nadbiskupijskim pastoralnim tijelima i programima. Počinje predavati predmete iz pastoralne teologije najprije od 1993. na TeoloÅ¡ko-katehetskom institutu, a potom od 1995. i na Teologiji u Splitu, danaÅ¡njem Katoličkome bogoslovnom fakultetu.

Tih godina su se počeli javljati prvi predznaci njegovih zdravstvenih teškoća pa je razriješen službe sužupnika u katedrali, a više se posvetio profesorskoj službi i radu sa studentima. Don Josip je osobito bio angažiran u aktivnostima Nadbiskupijskog pastoralnog vijeća te u vijećima i uredima za pastoral braka i obitelji čiji je voditelj bio u više mandata i u njima aktivno djelovao sve do svojega umirovljenja. Animirao je i poticao rad predbračnih pouka, bračnih susreta i bračnih vikenda, sudjelovao na brojnim stručnim skupovima iz toga područja u Hrvatskoj i u inozemstvu. Mnogi njegovi suradnici iz tih udruga pamte ga kao vrlo temperamentnog, zauzetog, komunikativnog i društvenog svećenika koji se zdušno posvetio kršćanskom odgoju, teološkoj i duhovnoj formaciji naših vjernika laika. Don Josip je bio jedan od desetak splitsko-makarskih svećenika koje je nadbiskup Marin Barišić opunomoćio da u župama podjeljuju sakrament potvrde. On je tu službu krizmatelja revno obavljao. Dobitnik je nagrade Splitsko-dalmatinske županije za životno djelo za godinu 2008.

Prije dvije godine zbog uznapredovale bolesti stavljen je u stanje mira. Od tada mu se zdravlje sve viÅ¡e pogorÅ¡avalo. Bila mu je potrebna trajna njega i pomoć. U nekoliko navrata morao se liječiti u bolnici, ali najveći je dio provodio u Svećeničkom domu u Splitu. Preminuo je 4. srpnja u Obiteljskom domu za starije osobe Cor bonum u Podstrani. OproÅ¡tajne riječi uime djelatnika Katoličkoga bogoslovnog fakulteta u Splitu uputio je don Alojzije ÄŒondić, uime subraće svećenika iz Žeževice fra Kruno Bekavac, a uime vjernika župa na kojima je djelovao Marko Bralić. OproÅ¡taj od don Josipa ÄŒorića zavrÅ¡io je kako je oporukom pokojnik poželio himnom “Lijepa naÅ¡a domovino” i pjesmom “Zdravo Djevo” koje je u zajedniÅ¡tvu s nazočnima otpjevao župni zbor župe sv. Jure.

 

M.M. tropolje.info

Continue Reading