Sinovi povijesti

U ERI ODLASKA JEDNA PRIÄŒA O DAVNOM POVRATKU

Ovo ljeto okopavala je krompire u svojoj bašti. Životna je kao da joj je tek 80 a umirati čini se ne namjerava. Onaj gore ju je kaže zaboravio.

Priča je ovo ne baš tako česta o jednoj ženi koja je živjela u mnoštvu država. Američka je državljanka, rođena u blizini New Yorka, jedno vrijeme živjela je u državi Illinois u  Chicagu, kao dijete s roditeljima parobrodom putuje nazad kući .

Sjeća se kaže puta i Kotora u koji su pristali nakon dva mjeseca putovanja. Potom odlaze u Široki. I taj put trajao je dan ili dva. Potom je došla u poratnu prvu Jugoslaviju, gdje su je dočekale sve nedaće ovih prostora.

Udala se za čovjeka koji je prošao križni put no njihov križni put počinje tek u drugoj Jugoslaviji, zemlji u kojoj su neki kažu bolje živjeli dok su drugi pokušavali preživjeti. Neki su i uspjeli preživjeti, u zemlji u kojoj se super živjelo.

Baka Helenna ilitiga Jela fenomen je današnjice kada bolesti kose ljude duplo mlađe dobi, vedre je prirode i bistre riječi još i danas. Omiljena je u svom kraju. Možda će neki čudom se čuditi što su se njeni u to doba vratili nazad u Hercegovinu no teško da bi Jela taj život mijenjala sa bilo kakvim životom u Americi.  Život tamo jednostavno im nije odgovarao.

Nakon misnog slavlja pred obiteljskom kućom u Potkraju okupilo se preko 250 članova njene rodbine, djece, unučadi, praunučadi, prapraunučadi, prijatelja i susjeda koji su došli proslaviti njen stoti rođendan.

Proslava  je počela misnim slavljem u crkvi svetih Petra i Pavla na Kočerinu,  koje je predvodio kočerinski župnik fra Mario Knezović.

Među uzvanicima bio je i gradonačelnik Miro Kraljević koji je Helenni uručio 100 ruža i očenaše darovane od Pape Franje. Proslava je uz pjesmu trajala do duboko u noć, a prikazan je i 15-minutni film o njoj koji su pripremili Jelini unuci.

Govoreći kako je doživjela stotu godinu Jela je kao i uvijek duhovita: „Izgleda da su me i gore, na nebu,  zaboravili. Oni gore, kao da  nemaju drugog posla nego misliti o meni. A ako su me gori zaboravili, nije dobro! Di sam prispila, za mila Boga? Ali, šalu na stranu: sam Bog zna, kada će tko od nas na put. Moji su koferi odavno spremni, kad god pozovu, evo me, ja sam spremna.“ – govori uz smijeh Helenna.

O zdravlju ova stogodišnjakinja  kaže: „Evo više od četrdeset godina nisam popila nikakvu tabletu, ali i danas bez naočala vidim čitat, a mogu se i potpisati“

Jela Mabić rodila se kao Helenna Ljubić 1915. godine u Adam Marku u blizini New Yorka, ali je većinu svojeg života provela u Hercegovini, točnije u Potkraju (Kočerin). Helenna je pri povratku u Hercegovinu u ovdašnje župne i općinske knjige uvedena kao Jela što je svojevrsni prijevod imena na hrvatski jezik, a krštena je kao Helenna u baptističkoj crkvi u Adam Marku. U to vrijeme u Americi razne konfesije su koristile crkvu koja je postojala u mjestu, naravno svaka po svojem obredu. Jelin otac Jozo je kao mladić otišao na rad u Boku Kotorsku gdje je upoznao Jelinu majku Filomenu koja je bila iz Tisnog pokraj Šibenika.

Ubrzo su sklopili brak i dobili dvoje djece. Mladi par se odlučio potražiti bolji život u Americi pa su otputovali brodom u nadi da će im se ostvariti snovi o boljem životu. Po dolasku u Ameriku rodila se Jela. Obitelj se vraća 1921. godine u Boku Kotorsku a onda i u svoju Hercegovinu.

Jela se udala u 24. godini na Budim za Juru Mabića, a sa svojim mužem se naseljava u Potkraj u župi Kočerin i tu je ostala do danas. Suprug Jure umro je 2000. godine. Imali su šestero djece od kojih je danas troje živih (sin i dvije kćeri). Jela ima 9 unuka, 15 praunuka i 2 pra-praunuka.  Ima baštu, ima zapravo sve.

Exit mobile version