Nisam izravno mogla pratiti prijenos, pa sam ga večeras “prevrtila”.
Prije toga pročitala sam par komentara na FB.
Roditelji su me učili da zaključke donosim na vlastitim spoznajama. Nisam uvijek tako postupala, nisam ni prema Hercegovcima. Nisam u početku.
Priznajem, inficirana sam Hercegovinom i Hercegovcima (oba spola). Zaraza je počela 2001 i to je neizlječiva zaraza kamenim genima. Živjela sam u Hercegovini podosta godina. Početno, sa strahom krenula sam u Široki Brijeg. Naravno, ništa nisam znala, osim priča po Zagrebu i prikazima medija.
A onda sam upoznala ljude, izrasle iz kamena i nevolje. I strah se pretvorio, prvo u razumijevanje, a zatim i iskrene osjećaje prema njima.
Kao među svim ljudima i među Hercegovcima ima crnih ovaca. No, oni su u manjini.
Kad je Hrvatska bila pod agresijom, nisu žalili svoju mladost, branili su je, ostavili su živote i dijelove tijela za Hrvatsku.
Boli me von oben odnos prema njima, Hrvatima iz BiH.
Ti, fonobenaši, navodno intelektualci, zgražaju se što se u Zagrebu pjeva o Hercegovini, ali s odobravanjem plješću francuskom, američkom i inom domoljublju. Samo im hrvatsko smeta.
Dragi moji, ne bi bilo ni pjesme, ni sporta, ni uspjeha, a pitanje i nas da nije bilo i Hercegovaca i Bosanaca. Da, bili su dobri dok su davali živote za Hrvatsku, a “naši dečki” borili se pod jorgan planinama diljem civilizirane Evrope.
I zato snažno zastupam pravo rukometaša (većina porijeklom Hercegovaca) da izaberu svoje pjesme, jer, iako mladi, oni znaju što je bilo.