Sveti Ivan – uzvišena duša

Čistu dušu ljubio je Isus. Ljubio je najmlađega apostola božanskom ljubavlju. U Starom zavjetu pokazuje Bog svoju ljubav kao sućut ili milosrđe, kao što bijaše prema Mojsiju: „Bog milosrdan i milostiv, spor na srdžbu, bogat ljubavlju i vjernošću, iskazuje milost tisućama“.  Novi zavjet – novi Zakon izjavljuje: „Bog je ljubav“ u Ivanovoj poslanici. Božanska ljubav se očituje unutar božanskih osoba, a izvan u stvaranju svega stvorenoga, u utjelovljenju Sina Božjega, i u spasenju svih. U kršćanstvu je ljubav „izlivena u našim srcima po Duhu Svetom koji nam je dan“, kaže sv. Pavao Rimljanima.  A  u dokumentu Radost i nada piše: „Krist, novi Adam, objavljujući misterij Oca i njegove ljubavi potpuno otkriva i čovjeka njemu samome te mu objavljuje uzvišenost njegova poziva“. Isus će primjerom pokazati kako ljubi do kraja do darivanja svoga života, piše sv. Ivan: „Znajući da mu je došao čas kad će otići s ovoga svijeta k Ocu, ljubeći svoje koji su na svijetu, iskaza im do vrhunca ljubav“. Taj vrhunac je bio razapinjanje i smrt na križu. Osobitu ljubav pokazuje Isus prema bolesnicima: „Bijah bolestan i pohodiste me; bijah u tamnici, i dođoste k meni“, piše sv. Matej. Skrb i briga za njegove učenike ili siromašne je mjerilo ljubavi prema njemu samome: „Zaista, kažem vam, meni ste učinili koliko ste učinili jednomu od ove moje najmanje braće“, bilježi sv. Matej. A da je to vrlo važno pokazuje i trostruki Isusov upit apostolu Petru: „Šimune, sine Ivanov, ljubiš li me? (…) Gospodine, ti znaš sve. Ti znaš da te ljubim“, zapisuje sv. Ivan. Isusova ljubav je našla otvorenu dušu kod apostola Ivana. Zato je prozvan apostolom ljubavi i potpune radosti.

„Mi vam ovo pišemo da naša radost bude potpuna“, kaže sv. Ivan. Potpunu radost ima onaj tko je doživio Boga u svome životu. Potpuna radost je u Božjoj prisutnosti, a to je imao i doživio Ivan. Ivan je bio obasut Božjom milošću i potpuno je ljubio. Želio je prenijeti tu radost i na nas. Ostavio je sve i pošao za Isusom. Isus je pozvao Ivana i brata mu Jakova među prvima: „Opazi drugu dvojicu braće, Jakova Zebedejeva i brata mu Ivana, u lađici, s ocem, gdje krpe mreže. Pozva ih. Oni odmah ostave lađicu i svog oca te pođu za njim“, piše sv. Matej. A naš pjesnik stavlja Ivanov poziv ovako u stihove:

„Šetnju šeta Spas čitava svijeta.
Ukraj jasna Galilejskog mora.
Namjera ga namjerila bila
Na dva momka, do dva brata mila,
Dva ribara iz malena grada,
Baš Jakova i Ivana mlada.
„Hajte za mnom“, reče Isus njima,
I oni se rastaše sa svima,
Sa mrežama oca ostaviše,
Za Spasom se smjesta otpraviše.“ (M. Pavelić).

Nakon Isusova poziva na obali Galilejskoga mora, postaje Ivan glasnik ljubavi Božje širom Rimskog Carstva. Svoje veliko svjedočanstvo je zapisao ovako: „Što smo vidjeli i čuli, to navješćujemo i vama, da i vi imate s nama zajedništvo.“ Ivan priznaje da nije odmah sve shvatio dok je bio s Isusom. Godinama kasnije će puno više shvatiti o Božjoj milosti i o Isusovu božanstvu. O tome će nam pisati na osobit način. Njegov doživljaj Kristova božanstva i Božje ljubavi je nešto posebno što ne nalazimo kod drugih apostola. Njegov način pisanje evanđelja je drukčiji. On živi i uživa Božju ljubav. Pun je Božje ljubavi i postaje glasnik te ljubavi.

Glasnik ljubavi Božje bijaše Ivan u dugome životu. Puno će pisati i živjeti Kristovu ljubav. Prisutan je u velikim događajima Isusova života: na brdu Taboru, na Posljednjoj večeri, u Getsemanskom vrtu, pred velikim svećenikom i pod Križem. Isus mu povjerava svoju Majku: „Evo ti majke!“ I od tog je časa učenik uze u svoju kuću“, piše sv. Ivan. Trpio je  i ljubio. Trpljenje i ljubav je veliko Ivanovo svjedočanstvo prema Isusu učitelju. Oko 95. godine protjeran je Ivan na otok Patmos na Crnom moru. Tu piše knjigu ‘Otkrivenje‘ ili ‘Apokalipsu‘, a nakon toga će dovršiti evanđelje i tri poslanice. Početkom vladavine cara Trajana, umire Ivan u Efezu. Evanđelje piše stilom znanstvenika. Prema vjernicima ima jednostavnost djeteta: „Dječice, ne ljubimo riječju i jezikom, nego djelom i iskreno“ i  „Nemam veće radosti nego kad čujem da moja djeca žive čestito“. U propovijedanju pokazuje otmjenost učitelja: „Ljubav se sastoji u tome da živimo prema njegovim zapovijedima“ i „Tko god vjeruje da je Isus Krist, rođen je od Boga “. Sve to opažamo u Ivanovim djelima: Otkrivenju, evanđelju i u poslanicama. I u svojoj starosti ponavljao je kršćanima: „Ljubljeni, ljubimo jedan drugoga, jer ljubav dolazi od Boga.“

Nedostatak ljubavi je često kod ljudi. Naši kršćani često to i ne osjećaju. Upitaš li ih na svetoj ispovijedi: „Jesi li u miru sa svakim?“ Često dobiješ odgovore: „Tko je sa mnom i ja sam s njim. – Kako on meni, tako i ja njemu. – Ne želim s njim ništa imati. – Ne mogu se za njega moliti. – Ne mogu mu oprostiti do groba. – Ni kad u grob legne!“, itd.

Tako mnogi znaju odgovoriti. A to nije kršćanski ni evanđeoski. Dosta nam takvoga ‘nekršćanstva’. Previše nam je takve nevjere. Osveti se, ali molitvom i dobročinstvom. Zlo se može pobijediti samo ljubavlju i dobrotom, kao što nam pokazuje Isus u svom životu, i najposlije na križu. Zato sveti Ivan ponavlja: „Djeco, ljubite se međusobno!“ Tko ovo ispuni sve je ispunio. To je poruka Gospodinova i Ivanova. Kršćanstvo bez ljubavi nije kršćanstvo. Zato, neka i u tebi Kristova ljubav nađe otvorenu dušu.

Fra Ante Pranjić P.