Kultura

Uskrsna čestitka provincijala Hercegovačke franjevačke provincije fra Miljenka Šteke

Apostoli su hodali za Isusom oko tri godine, a radi njega su ostavili i posao i obitelj. Slušali su iz dana u dan njegove govore, dijelili s njim svoje dane i kruh svagdanji, vidjeli njegova čudesa. Imali su, dakle, dosta prigoda upoznati Isusa kao osobu. Pa ipak, Isus im je ostao zagonetka do zadnjega dana njegova zemaljskog života. Oni su ga, doduše, slijedili čitavo to vrijeme, ali su se na nekim njegovim postupcima teško sablažnjavali i spoticali. Kada god im je Isus pokušao reći dokraja tko je on, ostali su začuđeni i iznenađeni, nisu ga mogli pratiti dalje u mislima, jer se to sukobljavalo s njihovom slikom o Mesiji. Kada im je počeo govoriti da će on biti uhićen, osuđen, mučen i ubijen, to im nikako nije išlo u glavu, odbijali su to do te mjere da je Petar – vjerojatno ne samo potaknut vlastitim mislima, nego i sažimajući reakcije drugih učenika – počeo oštro kazivati protiv toga Isusova nauma, rekavši mu: Bože sačuvaj! Tebi se takvo što ne smije dogoditi!  (Mt 16, 22) Kada je trojici apostola (Petru, Ivanu i Jakovu), prigodom preobraženja, Isus najavio svoje uskrsnuće i pritom zabranio da o tome ikome govore prije nego što se to dogodi, oni su održali šutnju o tome, ali su se čudili i međusobno raspravljali: što znači `uskrsnuti od mrtvih`.  (Mk 9, 10) Ni to im nije išlo u glavu. Sažeto bismo mogli reći: ono što su apostoli za vrijeme svoga hodanja za Isusom čuli od njega, vidjeli na njemu i oko njega, iskusili s njim i doživjeli na bilo koji način – sve ih je to upućivalo na nekoga Velikoga, ali sve to još nije bila slika cijeloga Krista, nije bio cijeli Krist.

Cijeloga Krista apostoli će upoznati tek nakon uskrsnuća kada im se Isus ukazao kao Uskrsli Gospodin s ranama Velikoga petka i pokazao se u potpunosti, davši im istovremeno Duha Svetoga koji će ih uvesti u cijelu istinu riječi što ih je izrekao za svoga zemaljskog života. Tada je apostolima i drugim učenicima bilo jasno da je Mesija morao prvo proći kroz patnju i smrt da bi došao do svoje slave.

Mi imamo više nego što su imali apostoli za Isusova zemaljskog života. Oni su imali neproslavljenoga Krista kojega nisu mogli dokraja poznavati jer se nije bio dokraja objavio, Krista koji još nije bio dovršio djelo spasenja ljudskoga, koji još nije boravio s njima dan i noć u Euharistiji. A mi? Nas je zapalo živjeti u vremenu nakon što je Bog po Kristovoj žrtvi izbrisao našu krivicu i iskazao nam savršenu ljubav i savršeno milosrđe, o čemu Pavao govori u Poslanici Hebrejima. (usp. Heb 8, 11-12) Svaki dan nadohvat ruke imamo sve dragocjenosti ovoga svijeta i svemira. Imamo u svojoj sredini trajnu spasonosnu nazočnost našega od Marije rođenoga, za nas mučenoga i raspetoga, uskrsloga i u kruhu života darovanoga Gospodina. Tek to je potpuno objavljeni, raspeti i uskrsli, među nama trajno nazočni Krist u presvetoj Euharistiji.

No, Isusovo uskrsnuće vapi i za našim uskrsnućem. Tek kada uskrsne čitavo Kristovo otajstveno tijelo, to će biti dovršetak. Kao što Isusovim patnjama, prema sv. Pavlu (usp. Kol 1,24), nedostaju naše patnje, tako njegovu uskrsnuću nedostaje naše uskrsnuće. Želim svima nama da na kraju vremenâ svojim radosnim uskrsnućem sudjelujemo u dovršetku uskrsnuća i time u dovršetku Božjega plana s čovjekom. Pred nama je ozbiljna svakidašnja zadaća da se što više suobličujemo svomu Gospodinu po mnogovrsnim nedaćama, pa i u ovoj opakoj pandemiji, kako bismo mu se jednom mogli suobličiti i po uskrsnuću. Umjesto da sudimo ponašanje drugih, bilo bi bolje da svatko od nas smogne hrabrosti da prvo prosudi sebe samoga (usp. Mt 7,3-5; Lk 6,41-43); jer ništa i nitko ne može zamijeniti vlastitu osobnu odgovornost. U tom duhu želim svima sretan Uskrs!

Exit mobile version