Sinovi povijesti

SANADER NAD HRVATSKOM: Je li Petrov toliko naivan, Vrdoljak toliko banalan, a Karamarko toliko – izvan svega?

Autor: Marko Ljubić

Nemalo razumnih ljudi odavno govori da je cijena uništavanja HDZ-a preko Sanadera i njegovih „lopovluka“ bila – neograničena. To nitko razuman, upravo to, ne smije zanemariti, jer se kao nikada, otvoreno, upravo tijekom mandata prošle Vlade nastojalo potpuno dekonstruirati i uništiti hrvatsku državnost. Ako to, prije svih današnja vladajuća većina ne vidi – neka idu čuvati ovce umjesto da se idiotski zalažu za konzistenciju razvoja projekata bez dubokog promišljanja, počevši od kurikuluma i reforme obrazovanja do svakoga institucionalnog i zakonskog kutka zemlje i društva.

Kako god okreneš, u Hrvatskoj političkoj zbilji, neotkud izviri Sanader. Borba protiv korupcije bila je obilježena Sanaderom, borba protiv HDZ-a bila je obilježena Sanaderom, borba protiv orbanovštine i mađarskog „fašizma i diktature“ bila je obilježena Sanaderom, a danas se opet, iako je nacija prilično zamorena i nepovjerljiva prema Sanaderovim zločestoćama i lopovlucima, ističe Sanadera kao, s jedne strane krivca za, ni više ni manje već izdaju zemlje, i s druge strane, za problema vladajuće koalicije.

Kada bi ljudi bili bez mozga, ili kada bi stvari bile tako jednostavne, najbolje bi bilo sve hrvatske probleme riješiti jednim postupkom.

Ili prodati nekome Sanadera ili ga, brate mili, da oprostite – zatući.

Jesu li stvari tako jednostavne?

Najveći je problem što upravo u pravcu sanaderizacije svih hrvatskih problema guraju ljudi koji bi sami morali doći pod žestoku lupu javnosti, ali, najvjerojatnije ne samo njezinu, već i čitavoga niza državnih institucija. Kazneno propitkivanje koje zagovara Vrdoljak u svakoj normalnoj državi na temelju činjenica, a ne spinova, kucalo bi upravo njemu na vrata! Jer, problem nazvan INA-MOL je strateški daleko složeniji i iza njega se krije prljava nakana betoniranja zidova oko Zapadnog Balkana ili Regiona. To je cjelovita politika, a sve ostalo su detalji i naizgled nepovezani elementi.

Tu ću tezu pokušati potkrijepiti s nekoliko detalja.

Uzmimo primjer Ivana Vrdoljaka, novoga šefa HNS-a i bivšega ministra gospodarstva Milanovićeve Vlade.

Čovjek kaže: „Muka mi je od profesionalnih domoljuba koji su 2003. i 2007. pozivali na domoljublje, a danas direktno rade na svoju korist i na štetu svoje države.“ Pritom Vrdoljak otvoreno, već nekoliko dana poručuje da je Sanaderovo svjedočenje na arbitražnom postupku u Londonu – izdaja zemlje.

Aktualna rasprava otvorila je javnosti jako bitnu činjenicu.

Vrdoljak, pokušavajući dodatno uvjeriti javnost u Sanaderovu izdaju tvrdi da bi u slučaju gubitka arbitražnog spora, Hrvatska izgubila u najgorem slučaju i do pet milijardi kuna!

Naravno, ne spominje potpuno urušavanje odnosa s Mađarskom, jer je to skriveni cilj, a eventualni gubitak tih milijardi, lako bi se moglo predstaviti naciji kao zločestoća Mađara, kao što se uostalom sve u odnosima sa Slovencima predstavljalo kao zločestoća Slovenaca, sve iz nebritanske Europe, kao zločestoća Europljana, pogotovo Nijemaca tijekom lex Perković skandala, a jedino se sve prema Srbiji i iz Srbije bagateliziralo i trajnim ustupcima daleko vrjednijim od svih milijardi za koje smo do sada čuli, pokušavalo predstaviti kao – hrvatsku prirodnu sudbinu i interes.

Zašto za potencijalni gubitak nismo znali u trenucima kada je pokrenuta arbitraža?

S obzirom na to da su Vrdoljak i Milanovićeva Vlada donosili odluke o načinu rješavanja spora s Mađarima, umjesto da se danas sva očekivanja i uporišta svode na to da je Sanader lopov, pa će se eto pobijediti MOL, odnosno Mađare, nije li bilo obavezno ozbiljno, argumentirano i alternativno razmišljati o tim problemima.

Ključno pitanje dakle nije, je li Sanader izdajnik i je li smio ili trebao svjedočiti pred arbitražnim sudom u Londonu, nego kako su Vrdoljak i tadašnja Vlada smjeli staviti pet milijardi kuna hrvatske imovine na kocku, ili, na Ježićevo svjedočenje?

I, sukladno tome, kako su na kocku smjeli staviti, bez prosuđivanja svih posljedica arbitraža i sukoba, dotadašnje dokazano prijateljstvo dva naroda i dvije države?

Drugo ključno pitanje je, kako to da Vrdoljak i Vlada nisu, a morali su, ni pokušali kao država natjerati pokajnika Ježića nakon dvogodišnjeg čekanja da vrati novce od „mita“ zbog kojih je Sanader osuđen i bio u zatvoru, iako je Ježić to pred televizijskim kamerama izrekao u sudnici Županijskoga suda u Zagrebu.

Tko je tu lud?

Kako su smjeli na temelju Ježićeva pokajničkog svjedočenja započeti progon visokog mađarskog dužnosnika Hernadija i kako su mogli očekivati da će Mađarska država mirno gledati što oni rade?

Na žalost, nisu ni Vrdoljak ni Vlada tada donosili odluke ne znajući sve implikacije tog slučaja, već sasvim suprotno. Ciljano su radili što su radili, jer se to potpuno uklapa u mozaik, s jedne strane pacificiranja i uništenja nacionalne Hrvatske kriminalizacijom Sanadera i HDZ-a, a s druge strane, uništavajući svaku europsku perspektivu Hrvatske dizanjem zidova prema srednjoj Europi, a ostavljajući kao jedini izlaz – Balkan i Srbiju.

Nemalo razumnih ljudi odavno govori da je cijena uništavanja HDZ-a preko Sanadera i njegovih „lopovluka“ bila – neograničena. To nitko razuman, upravo to, ne smije zanemariti, jer se kao nikada, otvoreno, upravo tijekom mandata prošle Vlade nastojalo potpuno dekonstruirati i uništiti hrvatsku državnost. Ako to, prije svih današnja vladajuća većina ne vidi – neka idu čuvati ovce umjesto da se idiotski zalažu za konzistenciju razvoja projekata bez dubokog promišljanja, počevši od kurikuluma i reforme obrazovanja do svakoga institucionalnog i zakonskog kutka zemlje i društva.

To je sve potpuno minirano i to – smišljeno, ciljano, namjerno i podmuklo. A ovu primjedbu izrazito adresiram na Božu Petrova koji je već dosadašnjim kadroviranjem zaštitio toliko spavača s paklenim napravama, vjerojatno neznajući puno toga, da je to – strahota. Neka se prisjeti mojih upozorenja oko šefa Državne geodetske uprave Markovinovića, a da ne spominjem zanemarivanja vrištećih elemenata kaznenog progona bivših čelnika MUP-a.

A on i danas diže dreku protiv Karamarka, bez imalo razuma i pronicavosti za događaje iza scene, što će mu uz dužno poštovanje, biti dovoljno za kleknuti pred Jambu i moliti ga – mogu li brati mandarine da preživim?

Ali, vratimo se malo na Sanaderovu navodnu izdaju – svjedočenjem.

Svatko se brani od onoga čime je ugrožen i na prostoru i elementima na kojima ta ugroza nasrće. Ivo Sanader, što god netko mislio o tom čovjeku, odnosno političaru, jer ga ionako javnost nikada nije ni doživljavala niti poznavala kao susjeda Sanadera, rođaka, kuma, kolegu, prijatelja ili supruga, na Vrdoljakovu žalost nije samo omeđen hrvatskim, a još manje stranačkim ili lokalnim granicama.

Čovjek je kroz četiri godine zbog utjecaja medija postao, za običnu javnost diljem Europe, paradigma sramote, lopovluka, zločestoće i u konačnici – izdaje, a prije toga je bio sinonim uspješnog čovjeka, nacionalnog lidera i Europejca. Sve za razliku od Vrdoljaka, jer, on je čak i kao lupež nužno ograničen na neku vukojebinu. A zbog političkog antifa ekscesa postao nacionalni guru.

Svakom normalnom čovjeku je elementarni cilj zaštiti svoju čast. Ne može niti u jednom slučaju državni ili nacionalni interes, baš nikada, biti suprotan elementarnom kodeksu osobne časti.

U ovom slučaju je univerzalni element borba za dokazivanje pred cijelim svijetom, na cijelom kontaminiranom prostoru da čovjek nije lopov. Ili, izdajnik.

Država koja pokušava zaštiti svoje navodne interese zanemarujući tu osobnu nužnost – nije ni demokratska, ni valjana, ni nacionalna, ni civilizirana.

To je smeće od države.

Cinizam je da upravo na tome inzistira predsjednik stranke koja se programski i javno deklarira liberalno – građanskom. Razmišlja li Vrdoljak o sadržaju i kompleksnosti svojih poruka?

Da je njegova stranka uistinu građansko – liberalna on bi prvi u Hrvatskoj morao inzistirati da Sanader svoju osobnu čast i osobne građanske interese nametne kao paradigmu ponašanje iznad cijele države.

A Vrdoljak traži upravo suprotno.

Da je uz njega u toj stranci poneko tko razmišlja glavom, ili izvan kadroviranja i borbe protiv ustašluka zna ponešto o samim programskim temeljima svoje stranke, te barem malo razumije sadržaj pojmova pod kojim se deklariraju, morali bi smijeniti – Vrdoljaka.

Jer ih je politički izdao i osramotio.

Međutim, činjenica je da ovakvom HNS-u sramota toga tipa dođe kao – budali šamar.

Ako se nadalje ozbiljno i odgovorno analitički otvore svi postupci bivše Vlade, dakle ne samo Vrdoljaka, nego i njegove tadašnje šefice Vesne Pusić, ministrice vanjskih poslova, zatim predsjednika Vlade Milanovića, prije toga i predsjednika Josipovića, te cijeloga institucionalnog, ali i medijskog mainstreama u Hrvatskoj, prilično je moguće da je cijeli proces naganjanja s Mađarima, a nimalo isključeno i kriminalizacije Sanadera, zapravo imao jedan bitno drugačiji cilj.

Tu interesi hrvatskoga naroda definitivno nisu bili nimalo bitni.

Valja se prisjetiti da je na čelo mađarske Vlade neposredno prije ulaska u INA – MOL rat došao mađarski nacionalist Viktor Orban. Taj navodno poslovni ili kako su ga voljeli zvati strateški sukob za interese, postao je međudržavni sukob, koji se više odvijao na javnoj sceni, nego u diplomaciji, što je katastrofalna pogreška u svakom pristojnom biznisu i politici. I tada su ozbiljni ljudi u Hrvatskoj, ali i iz svijeta upozoravali da Hrvatska zapravo takvom politikom nanosi trajnu štetu INA-i i svojim interesima.

Na žalost, takva su se upozorenja rijetko probijala u javnost.

Danas vidimo zašto upravo to koristi Vrdoljak da bi teretio Sanadera i skrenuo pozornost sa sebe i vrlo realne goleme nevaljalštine i odgovornosti koju je uradio s ekipom iz tadašnje Vlade.

Neće Sanader, niti može, biti kriv ni za kakvu presudu u arbitraži, a pogotovo za eventualni gubitak pet milijardi kuna.

Za to će u svakom slučaju biti kriv onaj tko je na temelju idiotskih i nesigurnih pretpostavki prvo, zaoštrio odnose, ne samo s MOL-om, proganjajući Hernadija, nego Orbana i Mađarsku proglasio civilizacijskim neprijateljem i fašistom, isprovocirao sukob, arbitraže, donosio državne odluke i zakone bez utemeljenja i nasilnički zanemarujući međunarodno pravo, pa kad se sve to razotkrije i dođe pred konačni slom – svalimo sve ponovo na Sanadera.

I, naravno HDZ.

Naganjajući lisicu, činjenica je da je Vrdoljak zapravo razumne lovce usmjerio na sebe. Time bi se trebao početi baviti naš nemušti Petrov i kolege, time bi se morao početi baviti Orešković, Karamarko i kompanija, jer nije to jedini, ni blizu jedini, atomski udar bivše Vlade pod nacionalne interese.

Javnost zna desetine sličnih, doduše ne u detalje i ne s ukupnim razmjerima. Nema nikakvoga napretka kalkulirajući s tim tipovima, jer su oni namjerno činili zlo Hrvatskoj.

Pa i na način izgradnje golemih antifa zidova prema prijateljskom narodu Mađarske, pogotovo prema politici Viktora Orbana koja je jedini tuđmanovski putokaz Hrvatskoj.

To je problem i izdaja, a ne Ivo Sanader i njegova borba za svoju čast.

Exit mobile version