IZ RUKOPISA LJILJE ZOVKO:PORUKA SVIJETU O HRVATIMA — NARODU DOBRA I KRIŽA

Postoji narod na rubu Sredozemlja i Srednje Europe, narod koji je kroz stoljeća čuvao vjeru, dostojanstvo i dom, iako je bio razapet između carstava, ideologija i osvajača.

To je narod koji može pogriješiti, ali ne može biti zločinac.

To je narod koji zna što znači trpjeti, ali i praštati.

To je narod koji se, poput masline u kamenu, ne lomi ni kad ga pokušaju iskorijeniti.

Hrvati su narod dobra.

Dobra koje je kroz povijest često bilo kažnjeno — jer se nije klanjalo zlu.

Od vremena knezova i kraljeva do suvremenih kušnji, uvijek je bilo onih koji su pokušavali preoblikovati hrvatsku istinu, prebrisati njezina imena, prepraviti njezine knjige i popise, optužiti je da je ono što nije.

Ali istina ima duga pamćenja, a povijest, kad se pročisti, pokazuje svoje pravo lice.

Dante Alighieri, najveći pjesnik zapadne civilizacije, u svojoj Božanstvenoj komediji spomenuo je Hrvate kao one kojima je nebo naklonjeno, smjestivši ih u raj, dok je upozorio da se i u tom narodu kriju ljudske slabosti — pohlepa u Slavoniji, taština u Dalmaciji — ali nigdje nije rekao da su zli.

Naprotiv, Dante je u pakao smjestio Rašku, jer je već tada, u XIII. stoljeću, prepoznavao tamu koja dolazi iz zemlje gdje se zlo hrani laži i silom želi nadvladati dobro.

Ta proročka slika kao da se protegnula do naših dana.

Zlo se širilo na račun dobra, klevetom je gradilo ugled, lažima moć, a tuđim žrtvama bogatstvo.

Očerupalo je teritorij dobrog naroda i razapelo ga na križ — fizički, kulturno, duhovno.

U svakoj epozi zlo se pokušalo preobući u pravdu, pa i u znanost, pa tako i u povijest.

Izmišljali su brojke, prepravljali popise, mrtvima proglašavali žive — samo da bi opravdali politički mit o „krivnji“ hrvatskog naroda.

Ali svijet mora znati: Hrvat može sagriješiti, ali ne može zločinac biti.

On zna što znači izgubiti sina, brata, dom i ime — i zato ne diže ruku na druge narode, ne traži osvetu, nego istinu.

Jer istina je jedina pravda koja liječi, i jedino svjetlo koje nadživljava tamu.

Kad su u najcrnjim vremenima Časne sestre milosrdnice i kardinal Alojzije Stepinac skrivali progonjene Židove i Srbe, nisu pitali tko je tko, nego čije je dijete Božje.

Spašavali su više od tristo onih koji su poslije rata, ironijom povijesti, proglašeni mrtvima, iako su živjeli svuda po svijetu.

Taj apsurd sam govori o sustavu koji je laž proglasio istinom, a istinu — zločinom.

No narod koji je preživio tu nepravdu, i dalje vjeruje.

U Boga, u pravdu, u ljubav, u slobodu.

On zna da svaka Golgota ima svoj Uskrs, i da istina, koliko god bila zakopana, jednom izroni, kao što iz kamena nikne cvijet.

Zato je vrijeme da svijet ponovno čuje istinu o Hrvatima:

O narodu koji je više puta spašavao druge nego što je bio spašen.

O narodu koji nije tražio tuđe, ali je uvijek branio svoje.

O narodu koji je naučio — na vlastitoj koži — da se zlo ne može pobijediti lažima, nego samo svjetlom.

I zato neka ova poruka bude ne optužba, nego svjedočanstvo:

da dobro može biti progonjeno, ali nikada poraženo.

Da istina može biti zakopana, ali nikada ubijena.

I da Hrvatska, mala i ponižavana, ipak ostaje velika u srcu, jer u njezinoj duši još gori ono što se ne gasi — svjetlo dobra.

Autor: Z. Lj.