Moda

Pogled na more s krova Ljubuške općine

Vidjeti more iz Ljubuške općine zvuči nestvarno, nestvarno je bilo nekima i od nas dok nismo stali na vrh Vrlosina, piše Ljubuški.net. 

Sad bi vi najradije nekoga pitali “gdje mu ga je taj Vrlosin”, valjda nikome ne želite dati do znanje kako ste slabo upućeni u geografske predjele svoje općine. Sjetimo se one narodne; “ko priznaje pola mu se prašta”, pa eto tek toliko da znate, nedavno je oprošteno i meni, opet ostadoh živ!

Još kad bi priznali kako smo svi dobro upućeni u druge manje važne stvari oko nas, ili, kad bi nas netko upitao da nabrojimo po abecednom redu imena svih kafića u Ljubuškom, svi bi pritom dobili zavidnu ocjenu. Evo, ipak informacije radi, možda nam se i vi pridružite u sljedećem pohodu na vrh Vrlosina iznad sela Grede.
Vrlosin je ujedno i najzapadnija točka Ljubuške općine, visok je 967m i ne treba se čuditi što se sa njega vidi more ispred Ploča.
Oni koji nisu vjerovali svojim očima posegnuše za dvogledom i uskliknuše: “Eno i trajekta na moru iz Ploča za Pelješac!!”

Bez obzira što je to brdo tako visoko, svojom se pristupačnom vijugavom stazom doima pitomo, miroljubivo i lagano za uspinjanje. Uspinjanje gotovo da nismo osjetili, sve se pretvorilo u laganu šetnju, jer smo imali iskusnog vodiča i našeg uljudnog domaćina Damira Tolja, koji je za Vrlosin vezan od svog djetinjstva.

Upravo iz Damirova dvorišta započima naš uspon, a prije polaska vodi nas na svoju kamenu kulu Vidikovac, kulu koju su izgradile njegove vješte ruke kamenog graditelja. Sa kule nam pokazuje vijugavu “Popovu stazu”, koja će nas dovesti gotovo do samoga vrha i “Vilina guvna”, na tom smo mjestu planirali prvi duži odmor uz logorsku vatru i roštilj. Popova staza pokazala se pravom utabanom stazom, još je posuta proljetnim niskim jaglacima, tako da nismo mogli nikamo skrenuti u stranu! Tu su stazu ljudi od pantivjeka koristili za šverc duhana u Dalmaciju, i danas je utabana, za koje svrhe ne znamo ali ne vjerujemo da su je utabali planinari.

Pod samim vrhom blizu Vilina guvna, Jakov je putem GPS-a precizno odredio graničnu crtu između BiH i Hrvatske, i, prije nego je malo krenuo u stranu i zakoračio u Hrvatsku, iz poštovanja prema tom činu, svima nama uredno pokazuje svoje putne isprave.

Logorska vatra i roštilj u osunčanoj zavjetrini široke ledine pokazalo se kao koristan odmor i okrepa na domak cilja.

Logorska je vatra neke od nas podsjetila na davne ratne dane i stečeno iskustvo s bunkera, tada smo iskusili kako može voda za kavu i čaj najbrže proključati u primitivnoj posudi od plastične boce. I to je za neke bilo atraktivno za vidjeti, nisu se mogli načuditi da voda u plastičnoj posudi na otvorenoj vatri može brzo proključati, i dugo ključati, a da posuda pritom ne izgori.

Nakon odmora i okrijepe naša je družina od šest članova (Damir, Dušan, Ivica, Vinko, Jakov i Krešo) došla na ideju za osnivanje Ljubuškog planinarskog društva “Vrlosin”, ali se ipak složiše kako bi valjalo još malo sačekati dok ne osvojimo još koju uzvisinu i dok ne pokušamo kafićima oteti još kojeg prijatelja, poznanika i druge ljubitelje planinarenja.

Ipak je Vrlosin na sviju nas ostavio dojam pitomog i miroljubivog brda, raznolikog raslinjem i netaknutom prirodom, za razliku od naših starijih naraštaja koji su kroz godine sa strepnjom bacali pogled prema njemu. Iz tog bi pravca često puta “vrlo sijevalo”, valjda je po tome dobio i ime, a u crnom oblaku iznad Vrlosina narod i danas prepoznaje skori nadolazak i zametanje krupe koja često pohara cijeli ljubuški kraj! /

Exit mobile version